Ovo je tužna priča i o masovnom etničkom čišćenju Fiumana autohtonih stanovnika grada Fiume, ime čije je grad stoljećima nosio. Pravo Fiumanstvo je bio identitet gradski sam za sebe. Sastavljen od mnogih nacija koje su tada živjela. Prije dolaska totalitarnih režima.
Nakon raspada Austro-Ugarske, uslijedio je talijanski fašizam (talijanizacija stanovništva, poznati primjer su prilagodljiva braća Remo i Romolo Wnoucsek koji mijenjaju češko prezime u talijansko Venucci, majka ima je Slovenka ) a nakon nje uslijedio je jugoslavenski komunizam (slavenizacija grada).
Narodno-oslobodilačka vojska u Rijeci je bez suđenja likvidirala vodeće ličnosti autonomaškog pokreta upadajući im u stanove i vršeći pljačku imovine. Sve osobe koje su govorile talijanski, za njih su bili fašisti. Smaknuta su i 3 bivša gradonačelnika Rijeke a nekim tijela do danas nisu pronađena. U tom kaosu bijeg je za mnoge bio jedino i pametno rješenje !
Kad smo kod autonomaša koji su bili u sukobu i s fašistima, nedavno su prevedeni memoari Riccarda Zanelle iz 1946. koji je morao napustiti grad, zbog straha za svoj život. Govori o 30 000 stanovnika samo u prvim mjesecima koji su napustili svoje domove. Ovo je samo dio memoara koji prvi put javno objavljujemo a čiji bi se cijeli prijevod mogao naći uskoro.
Danas je sve promijenjeno! U manje od šest mjeseci, teror, divlja i nečuvena represija onih koji, ulazeći u Rijeku kao osloboditelji i s parolom “Smrt fašizmu” i “Sloboda narodima” — nažalost lažnom — uništili su i uklonili slobodu, građanski život, napredak i blagostanje čiji su stvoritelji s ponosom bili Riječani.
Javni i industrijski uredi poslaveničeni su u roku od 24 sata; talijanske ulične ploče uklonjene su, kao i sve talijanske oznake s trgovina i kuća, zamijenjene imenima i simbolima na hrvatskom. Više od 30.000 Talijana iz Rijeke danas živi u egzilu, a tisuće drugih trunu u zaraznim logorima ili jugoslavenskim zatvorima.
Na njihovo mjesto uvedene su, nasilno i protiv volje, legije jugoslavenskih fanatika, kolone zaostalih seljaka pristiglih iz hrvatskih planina pa čak i iz Crne Gore, koji su preuzeli u posjed kuće, namještaj, posteljinu i kućanske potrepštine Riječana u bijegu ili uhićenih.
Tako su nasilje, sila i najprimitivniji i najokrutniji instinkti jednoga primitivnog i fanatičnog nacionalizma, ujedinjeni s jednim ludim i nerazumnim nagonom, rasnim i klasnim, pretvorili Rijeku, u vrlo kratkom vremenu, u grad s pretežito slavenskim obilježjem i strašno uzdrman. Talijanski stanovnici, unatoč svim patnjama, opljačkani i terorizirani, svrnuti su u najdublju bijedu, pod okrutnim nadzorom strašne OZNE, to jest svevladne tajne policije, bez skrupula i bez odgovornosti…
Kakav pad, prijeći od stvarne i autentične slobode u ropstvo!
Riccardo Zanella , L etat Libre de fiume 1946.
SLOBODNA DRŽAVA RIJEKA,
PRVA ŽRTVA FAŠIZMATRAŽI SVOJE PRAVO NA SLOBODU.
Rijeka je preko noći ostala bez svojeg domaćeg stanovništva, identiteta a rezultat odnosa prema kulturnoj baštini i povijesti smo mogli odmah vidjet vidimo i danas.
Rijeka je jedini grad od Venecije, Trsta, Zadra, Šibenika, Splita pa do Dubrovnika koji je ostao bez svoje stare jezgre i to od svojih stanovnika koji su došli živjet a neki od njih nisu se asimilirali niti danas, osjećajući prezir ili tešku pasivnost prema cijeloj riječkoj povijesti prije 1945.
Rijeka ima znatno drugačiju i najburniju povijest od ostalih hrvatskih gradova.
Stari grad u Rijeci namjerno srušen iz ideoloških, etničkih razloga kako bi se izbrisala povijest grada i autohtoni Riječani maknula iz srca grada. Rušenje grada je vrlo zanimljiva i osjetljiva tema ne tako davne riječke povijesti. Takav mentalitet osjećamo i danas. Povijest često nosi složene i višeslojne priče, a urbanističke i arhitektonske promjene znaju biti povezane s različitim političkim, društvenim i ideološkim okolnostima. Važno je naglasiti da povijest grada i identitet njegovih stanovnika ne mogu se potpuno izbrisati ili negirati kroz rušenje zgrada ili promjenu urbanog pejzaža. Sjećanja, dokumenti, narativi i kulturne tradicije nastavljaju postojati i oblikovati kolektivni identitet.
LA LIBERA CITTA DI FIUME – Popis stanovništva 1911. Rijeka je većinski talijanski grad. Nevjerojatan podatak je da nema niti jedne knjige o povijesti grada na hrvatskom jeziku do 1945. Tek poslije 1945. Sve su na talijanskom. Danas je broj Talijana u Rijeci zanemariv. Tek 1 %.
CITTA VECCHIA – STARI GRAD
Imamo i izgled riječkog starog grada iz karte “Libera Citta di Fiume e Dintorni” iz 1901.
KAKO JE UNIŠTAVAN STARI GRAD
Imamo i šokantne dokaze što su komunističke vlasti provodile i kako se javno hvale kako će srušit fiumanske kuće stare 300 godina u roku 5 godina. To je bilo teško izvedivo i s financijske strane pa se oteglo na 45 godina. Pročitajte njihovo barbarsko, balkansko razmišljanje. Da nije zabilježeno, ne bi vjerovali !
Kuća br.9 u Calle della Nave i br.7. u Calle Barbacane stare su oko 300 godina. Takvih ima više i sve te kuće živi su još znaci starog života. No one i mnoge druge bit će srušene još ove godine. Treba srušit sve ove kuće – vikale su za nama žene i djeca.
Jest – bit će srušen stari grad a podrumskih stanova i tuberkulozne djece, posljedice fašističkog jarma sjećat će se s mržnjom njegovi stanovnici. Naš petogodišnji plan srušit će i posljednje ostatke starog društvenog poretka i sve njegove posljedice, – a na ruševinama riječkog starog grada, kao i u čitavoj Rijeci, radom i naporom radnih ljudi nicat će nove stambene zgrade, škole, kulturni i dječji domovi – novi život. Autor teksta M.Š
Riječki Stari grad, Città vecchia di Fiume, odavno je mrtva. Njezinih autohtonih stanovnika više nema. Još krajem 60-ih godina prošlog stoljeća prostornim je planovima zabranjeno stanovanje u Starom gradu. Nakon egzodusa autohtonog stanovništva grad se počeo samourušavati.
Iako treba biti iskren i reći da je grad ubrzano počeo ekonomski propadat i pod fašizmom, gdje je grad bio slijepo crijevo odsječen od svojeg prirodnog zaleđa. To se odrazilo i na izgled Starog grada.
1933 ostaci Isusovačkog kolegija.Talijani rušenje.
1953. godine kada prvi direktor Konzervatorskog zavoda u Rijeci i najveći zagovornik očuvanja urbanizma riječkog Starog grada bježi u Rim, proglašen narodnim neprijateljem. Riječ je o osobi koja je ujedno osnovala Pomorsko povijesni muzej Hrvatskog primorja, Aleksandru Percu.
Još i danas neki ljudi vode spor za povrat ili obeštećenje zbog oduzimanja nekretnina. Dolaskom Rastka Švalbe za direktora zavoda uklanjaju se i one zgrade koje su u ranijim valorizacijama bile svrstavane u najviše spomeničke kategorije. U Stari grad se ubacuju mastodontske građevine robnih kuća i banaka. A kaverne nastale uklanjanjem građevina, kao što je sadašnja Gomila.
Ova fotografija Rijeke jasno pokazuje koliko se već grad očistio. Neboder od 6 katova MUP-a usred stare jezgre i crkve svetog Vida !! Godina slike je oko 1964., vidimo riječka banka je već sletila i srušila par kuća. Riječka banka (1965, Ostrogović).
Mastodontskim građevinama preko stare povijesne jezgre tek slijedi :
Zgrada “Ghetaldus” (zgrada poslovnice JAT-a 50-tih), zgrada Kraša na Korzu (1964.Igor Emili), poslovna zgrada Brodomaterijala (1970.-1971.Čičin-Šain, danas Zagrebačka banka), Jugobanka 1979., robna kuća Varteks (1972.-1976.Igor Emili ), robna kuća Korzo (1972.A. Felice Rošić) robna kuća Rijeka (1974.), poslovna zgrada Jadroagenta (1982.Igor Emili), sjedište župana na Gomili i mnoge druge izgrađene su na povijesnoj jezgri grada.
Sokol kula – Autor je Serak, a izvor Konzervatorski zavod. Stara zgrada preko puta Gavrilovića srušena je nakon 1954. godine
Što reći na ovo ? Zgrada Mupa 1971.
Neboderčinu nabili u staru povijesnu jezgru a od kuća napravili cirkus.
Megalomanski projekt zgrade Skupštine općine Rijeka iz 1969. kojim su trebale biti porušene čak tri klasicističke kuće na Korzu 18, 20 i 22 (Spingaroli, Terzi i Giomarini), tada u relativno dobrom građevnom stanju, nasreću nikad nije realiziran.
Rupe u tkivu koje nas i danas podsjećaju kao što je zgrada Socijalnog na Gomili izgrađena 1962.
Najveće rušenje kuće na Gomili zbilo se od kraja Drugoga svjetskog rata pa do kraja 50-ih godina 20. stoljeća. Godine 1957. izrađen je Plan uređenja Staroga grada autora Zdenka Sile i Zdenka Kolacija, u sklopu kojega su definirani spomenici: postojeća izgradnja, nova izgradnja, dvorišta i vrtovi, javno zelenilo, pješački promet i promet vozila. U sklopu toga plana razmišljalo se naročito o problemu Gomile. Dok je ostali dio grada ostao u svojim postojećim gabaritima, na Gomili su planirane velike promjene i potpuno nova izgradnja. Osim već porušenih objekata predviđeno je i rušenje niza kuća prema Supilovoj ulici, što bi omogućilo da se prostor Staroga grada otvori prema zapadu. Planirano je i rušenje kuća u današnjoj Ulici Slogin kula da bi se otvorio prolaz prema Ulici Žrtava fašizma, te rušenje kuća u Ulici Šime Ljubića, što bi od Gomile
stvorilo potpuno otvoren prostor, planiran u duhu tadašnje moderne. U toj namjeri planirana je rijetka izgradnja s puno zelenila i pješačkim ulicama, ali i prometom vozila. U središnjem dijelu bila je predviđena izgradnja nebodera i dogradnja zgrade Vojne policije s njene istočne strane. Taj plan nije nikada realiziran, tek je 1962. godine na Gomili izgrađena zgrada Socijalnog osiguranja.
Očišćeno danas sve. U pozadini zgrada županije.
Prostor ispred Policijske stanice očišćeno i sravnjeno sa zemljom.
Srušili su i Koblerovu kuću, velikog riječkog povjesničara koji je napisao prvu riječku cjelovitu povijest. Predivna arhitektura uništena je izgradnjom RK Varteks.
Koblerov trg Varteks u izgradnji. Godina 1975.
Rušenje skladnog niza korza radi izgradnje RK Korzo.
Zapušteni Stari grad. Uklanjala se kuća po kuća. Gdje stoji čovjek ostaci rušenja.
Da bi niknule ogromne zgradetine. Robna kuća Korzo i Varteks.
RK Korzo sa stražnje strane još ružnije izgleda.
1979. Izgradnja Jugobanke. Arhitekt Igor Emili.
Brzo i ovdje slijede poslovne zgrade i rušenje postojećih. Zgrada Privredne banke Zagreb (1976.-79.)
I ista lokacija nešto kasnije. Zgrada Privredne banke Zagreb (1976.-79.) Igor Emili.
Nisu se libili niti rušenja riječkog korza, arhitektonskog sklada.
Neka netko objasni kako se OVO može uklopit u arhitektonski niz korza ? Zdenko Kolacio, Ghetaldus g. 1949. zgrada poslovnice JAT-a
1954. Korzo Narodne Revolucije Ulaskom u Rijeku. jugoslavenske armije u svibnju 1945. Korzo dobiva ime Korzo Crvene armije (vojska Sovjetskog saveza) , da bi nakon razlaza sa Staljinom , postaje Korzo Narodne Revolucije.
ili ovo poslovna zgrada Brodomaterijala. Zbog njih su se rušili blokovi starih građevina.
I ovo je sve uništeno 1960-tih ! Iako su zgrade bile neoštećene. O tome je pisano ovdje : Rušenje Casa Tiring i okolnih zgrada na Korzu 60-tih kao opomena da se ne zadire u gradsko povijesno tkivo korza
Klasicističke kuće Giomarini, Terzi i Spingaroli na Korzu 22, 20 i 18, na čijem je mjestu trebala biti sagrađena zgrada Skupštine općine Rijeka. Projekt Igora Emilija za zgradu Skupštine općine Rijeka na Korzu (1969.). Srećom projekt nije ostvaren ! Izvor
I mi smo imali lijepi stari grad. Gradić unutar grada. Komunjare treba reći to pravim imenom, su htjeli su od grada napraviti grad bez zavičajnog identiteta, bez povijesti a novopridošli stanovnici su to prihvaćali jer za drugo nisu niti znali a nisu niti bili vezani. Isto to i danas rade. Samo se grupica lokalpatriota (SDR, LZR pa LPR ) iznimnim zalaganjem bori za svoj grad, identitet protiv većine kojoj je danas svejedno koja zastava i čiji grb će se vijorit na riječkoj uri. S takvim stanovnicima koji ne poštuju svoju povijest, bolje niti ne zaslužuju u budućnosti. Galeb, petokraka i Tito opsesija u 21. stoljeću u 35 godina vlasti !
Rušenje dijela Staroga grada u travnju 1983.
Ovo je ujedno odnos i poštovanje prema riječkom identitetu, povijesti i tradiciji.
Dok su neki rušili svoju povijesnu jezgru neki su je obnavljali. Rijeka i Trst i njihov Arco di Riccardo, antička vrata koja su nekada služila kao ulaz u grad, podsjećajući na dugu povijest ovog mjesta.
Početkom 20. stoljeća Stara vrata ili Rimski luk bio je najponosniji riječki prizor na riječkim razglednicama Fiumana/Riječana označavao je tada krunu, ulaz u njihov stari riječki grad srce grada. Vrata su danas najstariji arhitekturni spomenik Rijeke, objekt koji potječe iz rimskih vremena. Riječ je o građevini podignutoj u središtu kasnoantičkog grada Tarsatice, iz kojeg je izrasla današnja Rijeka.
6 i pol godina u skeli, bez ikakvih radova najstariji spomenik u Rijeci. O tome smo pisali ovdje.
Nažalost, u Rijeci je transformacija Starog grada krenula iz brutalne negacije prošlosti i završila je s tragičnom negacijom budućnosti kakvu imamo danas! Ovakav riječki Stari grad urbanističko je ruglo, prepuno odbojnih detalja, uzaludnih trgova, porušene povijesti, očajnih fasada te jednog tupog beznađa u vođenju grada.
Rušenje Starog grada. Samo sreća spasila je najstariji spomenik u Rijeci. Štemala, proširila su se vrata da bio kamion mogao ulazit !!!
Lako je zabijat glavu u pijesak. Gdje da mi nekome u centru gradu pokažemo nešto od naše povijesti recimo torpedo, pokažemo kako je izgledala stara tradicionalna izrada morčića, ili pobliže kako izgleda povijesna riječka trobojnica ili nešto od riječkog karnevala ? Kako da nekome ispričamo priču o sebi ? Mi imamo fantastičan identitet. Imamo sve ali ne kaže se bez veze, kakva gradska vlast takvi i građani. I za kraj znate li da Gradski toranj koji je možemo, reći najprepoznatljiviji vizualni identitet nije zaštićen kao KULTURNO DOBRO ? To je samo dokaz koliko Riječani drže do sebe jer da drže bio bi već obnovljen iznutra i izvana i ne bi po noći bio u sablasnom mraku nego PONOSNO osvjetljen.
NE PONOVILO SE NIKAD NIKOME !
Ovo je način na koji se trebao obnoviti cijeli Stari grad. PALAČA GARBAS ili Užarska 20.
Palača Garbas (1690.), Užarska 26 je najbolji primjer kako se može obnovit i sačuvat Stari grad !
