Ovo je još jedna priča o masovnom čišćenju stanovnika Rijeke nakon dolaska i uspostave nove vlasti. Nakon talijanskog fašizma došao je jugoslavenski komunizam.
Narodno-oslobodilačka vojska u Rijeci je bez suđenja likvidirala 200 do 300 osoba, među njima najviše vodeće ličnosti autonomaškog pokreta, koji su se zalagali za slobodnu državu – ovaj put tzv. Liburnijsku konfederaciju, koja se trebala sastojati od talijanskih, hrvatskih i slovenskih kantona i koji su znali surađivati s partizanima u borbi protiv zajedničkog fašističko-nacističkog neprijatelja.
Od autonomaša u Rijeci život su izgubili čelnik autonomista Mario Blasich, nekadašnji član ustavotvorne skupštine SDR-a Giuseppe Sincich, borci za riječku samostalnost Nevio Skull i Giovanni Rubinich te mnogi drugi. Zadavljeni, upucani s metkom u potiljak ! A njihove obitelji matretirane. Slobodna država Rijeka srušena je fašističkim državnim udarom i to treba istaknuti.
Brojku ubijenih i potjeranih trebalo bi istražiti. Neki govore da je samo u razdoblju nakon ulaska partizana u grad ali i prije ubijeno oko 600 stanovnika.
Partizanski vojnici ubili/smaknuli su čak 3 riječka gradonačelnika. Jedan od njih je i Carlo Colussi.
TKO JE BIO CARLO COLUSSI ?
Rođen u Rijeci, 07. 12 1891., novinar po struci, bio je direktor La Vedetta d’Italia, pridružio se fašizmu, a od 1934. do 1938. bio je (gradonačelnik) podestà Fiume. Negdje u 8 mjesecu 1945. zarobila ga je OZNA zajedno sa suprugom Nerinom Copetti dok su pokušavali otići u Trst i strijeljala.
8. kolovoza 1945. supružnici Colussi su, uz redovito dobivenu propusnicu Titove policije, htjeli u 5 ujutro krenuti autobusom u Trst. Na putu do autobusnog kolodvora, zaustavili su ih agenti OZNA-e i odveli u policijsku stanicu u ulici Via Firenze. Gospođa Sofia Dolenz Capriotti, prijateljica obitelji Copetti, čula je kako je netko doziva ispred policijske uprave i tu je saznala je da su supružnici Colussi uhićeni i o tome je obavijestilo obitelj. Nerinina majka, koja je odmah otišla u policiju, razgovarala je sa svojom kćerkom i saznala je da ih još nisu ispitivali. Kad se sutradan vratila, rečeno joj je da supružnici Colussi nisu uhićeni, već da su otišli u Trst. Na insistiranje gospođe Copetti na preciznim informacijama, prijetilo joj se uhićenjem. Budući da se ispostavilo da je svaka potraga uzaludna, obitelj je u prosincu 1945. godine podnijela žalbu Vojnoj komandi Opatije. Dobili su odgovor da su supružnici Colussi osuđeni od strane “Narodnog suda Rijeke” na smrtnu kaznu streljanjem i da je kazna izvršena.
VILA OBITELJI COPETTI
Vila se nalazi nešto niže od marketa na Kozali, nekad je to bila vila obitelji Copetti, do 1945. vlasnik je bio Giorgio Copetti.
Njegova kćer, Nerina Copetti (30.03.1914. Rijeka- 1945. ?) bila je oženjena za tadašnjeg riječkog gradonačelnika Carla Colussia.
Fotogalerija vile je iz 2015.
Riječka obitelj Copetti baš nikada nije imala sreće…. Jedna od pet CIVILNIH žrtvi Riječkog krvavog Božića, 1920. bila je Antonia Copetti. (fotografija i tekst Ronald F.)
Vila ima tunel koji vodi ispod kuće i izgleda vrlo “zastrašujuće”. Mnoga djeca su ovdje bila, uključujući i autora ove objave. 🙂
Nije jasno zašto je toliko privlačio djecu jer ovo se nalazi sve na nečijoj “privatnoj imovini” no bio je slobodan prolaz. Nekakva mračna vibra postoji.
Dejan forum LPR. Znam za taj tunel jer smo se i mi tamo igrali samo malo ranije, tamo negde 1953 :-). Nikada nismo potpuno istražili čemu je služio jer je uvek bio u mraku. Nije bio toliko dugačak a na kraju se nalazila jedna poveća rupa u podu, kao neka ostava. Kao deca zaključili smo za krompir. Izmedju 1951 i 1954 živeo sam sa roditeljima i bratom u ulici koja se onda još zvala Maksima Gorkog u broju 16. Velika kuća u kojoj je živelo nekoliko porodica sa ogromnim vrtom. Gradjena je sigurno pre onog rata a možda i pre Prvog. Postoji još uvek ali je prilično zapuštena a na delu vrta su napravljene stambene kuće.
Croskulls LPR – Posto sam dugo zivio vrlo blizu, sjecam se da smo se ko mulci uvlacili u taj tunel. Istina proslo je mnogo vremena, pa ne mogu procjenit vise duzinu tunela u metrima, ali se sjecam da je tunel komletno ravan, te vodi do jedne prostorije koja je visoka oko 3 metra mozda i malo visa, u kojoj se nalaze zeljezne stepenice. Na vrhu stepenica su celicna vrata, zapravo vodoravnog polozaja, rekli bismo kao sahta, koja se otvara sa unutrasnje strane zgrade ili podruma….Mi smo kao djeca bili uvjereni da je unutra ko zna kakvo blago pa smo vise puta tamo isli i probali vrata otvoriti, ali bezuspjesno……Moram reci da smo brzo i odustali, posto je neki stanar , tj. ludak ocito cuo da smo unutra, te nas je po izlasku u vise navrata gadao grotama sa terase…..
Mislim da je tunel bio izgraden kao izlaz u nuzdi za stanare ili slicno…
Pogled iz Laginjine. Do nje je villa Bilitz-Wickenburg-Spilimbergo, 1911.
Ulica Maksima Gorkog (ime po ruskom književniku) 16 A preimenovan je u Laginjinu 16A.
