Nakon prvog intervjua sa riječkom legendom Brankom Žgaljardićem, na red je došla još jedna zanimljiva osoba koja zaslužuje ulazak u riječku kuću poznatih osoba. Riječ je o čovjeku čije ime vam je zasigurno poznato, njegovo ime redovito se pojavljivalo u Novom listu ali i u mnoštvu knjiga o Rijeci, kao i danas. Posjeduje najveću i najvrijedniju fotoarhivu Rijeke od 50-tih pa sve do odlaska u mirovinu 31.12.1989. godine. On nosi naziv kroničar grada na Rječini, fotoreporter, njegov nadimak je Ćućo, on je jedan, jedini Petar Grabovac.
Raditi intervju je sam po sebi vrlo kompliciran. Možete imati sva odlična pitanja ali ako vam sugovornik ne odgovori kako bi trebao e onda dobijete nikakav odgovor. Zato prije nego postavite pitanje, trebali biste znati i odgovor jer teško da će vam odgovori padati s neba. Rijetki su takvi sugovornici. Ako niste pripremljeni kako treba, nemojte ni dogovarati nikakve intervjue jer ćete se samo gledati i od razgovora neće bit ništa. Priprema je nekih 75 % a ostalih 25% je na vama da izvučete koliko možete. Sve se piše u skraćenicama u bilježnicu a nakon intervjua slijedilo detaljno popunjavanje i provjeravanje rupa. Pogotovo ako vam je sugovornik već stariji kao u ovom slučaju pa je komunikacija otežana i ne sjeća se više svih detalja.
Intervju Petar Grabovac (Ćućo) 16.03.2012.
Sastanak smo dogovorili na Trsatu u kafiću Monte Cristo, njegov omiljen kafić, preko puta crkve Gospe Trsatske. Došao je autom. Nije bilo baš idealno mjesto jer sunce na terasi direkt tuklo u nas a zvonjava crkve i prolazak autobusa, automobila na par metar od nas, neprestano ometao komunikaciju. Razgovor je trajao nekih sat i pol.
Petar Grabovac “Ćućo” rođen je 06.12.1929. u Trebinju (BIH)
13 pitanja, 13 odgovora.
Radili ste kao zračni fotograf, recite nam nešto o tome ?
Zapravo putem vojske sam došao do zvanja KV aero-fotograf. U vojnu oficirsku školu sam bio poslan 1949. iz koje sam se u studenom 1951. vratio kao KV aero-fotograf. Avionom sam letio uz granicu Jugoslavije i Rumunjske i svojom specijalnom kamerom snimao područje. Inače 1953. slikao sam Rijeku i njenu okolicu iz zraka. Na njoj je zabilježen Stari grad prije nego je trajno uništen.
Koliko ste puta pratili druga Tita ?
Mislim ako se ne varam oko 30 puta. Ne sjećam se baš točno. Tito je volio Rijeku i često dolazio u ovaj kraj. Baza mu je bila u Opatiji u onoj kući ponad sadašnje ACI Marine i odonuda putovao na Brijune. Često sam mu tamo nosio fotografije. Do 1971. redovito sam pratio Titove posjete .
Jednom ste se na Brijunima prošvercali kao slijepi putnik ?
Da, riječ je o krstarici »Glasgow« i posjetu lorda Mountbattena Jugoslaviji 1953. godine. Kako je krstarica uplovila u Rijeku, ja sam se ukrcao na nju i kao slijepi putnik došao do Brijuna. Mountbatten je bio komandant britanske sredozemne flote i krenuo je iz Rijeke prema Brijunima na razgovor kod Tita. Sva sreća dali su mi auto da se vratim doma.
Jedna o najvećih zrakoplovnih nesreća u Hrvatskoj, zbila se je 23.5.1971. godine na otoku Krku. Vi ste uslikali taj događaj, kako kad je u zračnoj luci Rijeka bilo strogo zabranjeno fotografiranje ?
Bio sam jedini na svijetu koji je fotografirao taj događaj. U autu sam preko radija čuo za pad zrakoplova i odmah se uputio tamo. Imao sam dva filma. Jedan sam nakon što sam uslikao događaj dao nekom djetetu u đep i on mi je izvukao snimku a drugi zajedno s aparatom mi je uzela sigurnosno-obavještajna služba Jugoslavije. Vratili su mi kasnije fotografski aparat i film.
Na Grobniku ste snimili niz fotografija motociklističke nesreće ?
Mislim da je ostao živ vozač. Ne sjećam se točno sad. Uglavnom dok je padao napravio sam niz fotografija kao u filmu. Te slike mi je otkupio francuski časopis Paris Match (Pari Meč) tada u ono vrijeme poznati časopis. Jedini sam od svih jugoslavenskih novinara? dobio nagradu od njih . Tada je Jugoslavija bila zatvorena i teško je bilo izaći iz tih okvira na zapad i to još u prestižni časopis.
Vi ste Che Guevaru 1959. godine snimili u gradu Rijeci, kakve dojmove je tada ostavio na vas ?
Znate zašto je Che Guevara došao u Rijeku ? Zbog Jardasa. On i Jardas su bili prijatelji. Jardas je bio predsjednik općine , španjolski borac. Mislim da se je u Južnoj Americi sprijateljio sa Che. Iz svojih sam izvora saznao kada će Che Guevara, na povratku iz obilaska Brodogradilišta »3. maj« Korzom prijeći putem do ondašnjeg sjedišta Narodnog odbora Kotara Rijeka (današnjeg sjedišta Poglavarstva Grada Rijeke) i baš na tom potezu, dakako bez službene dozvole – tajno snimio kubansku delegaciju. Jedan snimak i pobjegao. Inače njegova sekretarica koja ga je pratila na putovanjima bila je njegova ljubavnica. Tito u to vrijeme nije bio nešto u dobrim odnosima s njim. Snimka te fotografije bila je tek kasnije objavljena u N.L. i to vrlo šturo bez teksta, jer Che Guevari tada nije bilo dopušteno javno nastupati. Nisam bio u kontaktu s njim pa ne mogu reći svoj dojam o njemu.
Jedna od najvećih svjetskih šahovskih legendi, Bobby Fischer je 1958. godine posjetio Rijeku. Navodno razlog posjete je bio taj što mu je biološki otac bio iz Rijeke. Kako je uopće došlo do toga da ste ga slikali i gdje ste ga uslikali ?
Došao je iz Portoroža sa autom u Rijeku. Mi smo dobili dojavu i čekali sat,dva u hotelu Neboder na Sušaku. Slikao sam ga unutra. Zgodan je bio mladić. Rukovao sam se s njim na odlasku.
Skoro pa 40 godina vaše bogate karijere ste radili kao fotoreporter. Što vam je bilo najljepše što pamtite? Te koja vam je bila najneugodnija situacija?
Ne znam, ne mogu se sjetiti. No svakako moram reći, da je Rijeka tada bila najzabavniji i najzapadniji grad u cijeloj Jugoslaviji. Svi su željeli doći u Rijeku, iz Beograda i ostalih gradova ma svi. Rijeka je tada imala 7 noćnih klubova, prvi striptiz bar je imala u Jugoslaviji. Plavi Jadran (Europa , Opera) krasan bar..imao je vodoskok..u njemu je pjevao Ivo Robić, Učka- najjeftiniji, mnogo noćnih dama, Kvarner bar i restoran (Index),brod Barba Rude vrlo poznat i van Jugoslavije. Zbog golih žena kako plešu pred gostima dolazili su iz Trsta i Italije jer tada tamo toga nije bilo, pa klub Pomoraca (palača Adria). Priča se da je Rijeka tada imala 20 000 noćnih dama.
Najneugodnija situacija?
Bilo je tu svega… možda Udba stalno kad ti netko visi iznad glave. Ja nisam bio član nikakve partije nikad…pa sam zato stalno bio pod povećalom. Ranković je bio šef svih policijskih i tajnih službi, po njemu se je tvornica torpeda zvala 50 tih.
Imao sam nesreća od zrakoplovnih pa do automobilskih. Vozio sam se s Ćirom Blaževićem u Citroenu prema Trstu , ludo je vozio , izletili smo u zavoju, bio sam sat i pol u nesvijesti, prebačen sam umjesto u Ljubljansku bolnicu u Riječku. (pokazuje mi ožiljke na ruci) Inače dobar sam prijatelj s Miroslavom Ćirom Blaževićem.
Još jedna neugodna situacija bila je na utakmici Rijeka-Hajduk 1988 kad je netko ispalio signalnu raketu koja se od zemlje odbila meni točno u bradu (pokazuje ožiljak), doktori su mi rekli da sam imao “sreće”, mogao sam poginuti.
Govori se da ste jedini fotoreporter u Hrvatskoj s tako bogatom i vrijednom foto arhivom, koliko je ona velika ?
A oko 10 tisuća valjda. Meni je to sve u neredu. Ništa nije posloženo , naći nešto prava je lutrija.
Što mislite o fotografiji u današnjem svijetu ?
Ovo danas nije to to. Ja sam doma imao svoj laboratorij i još ga imam.
Fotografija novinska prirodna mora biti, da bi nešto vrijedila.
83 su vam godine, kako vas služi zdravlje?
Zdrav sam. Ne pušim, ne pijem , ne kockam ali volim žene. (veliki zavodnik je bio u ono vrijeme, jedan od najvećih ). Imam 4 000 kuna penziju. Vozim još auto, dok me zdravlje služi.
Odakle vam nadimak Ćućo?
Kada sam bio dijete , cuclao sam prst i tako dobio nadimak Ćućo.
I pitanje za kraj , volite li Rijeku?
Da, volim . Da, da! (izraz lica mu je bio u stilu kakvo je to pitanje, naravno)
Hvala vam lijepo !
Nema na čemu.
Za Lokalpatriote Rijeka 16.3.2012.
FOTOGALERIJA
Iza njega je ostalo desetak tisuća fotografija, a neke čuće u nekom podrumu i nismo ih nikad vidjeli. Šteta da se nismo više angažirali. Neki kažu da ima najveću fotografsku kolekciju u Hrvatskoj. Kao fotoreporter Novog lista imao je pristup doslovno u svaki kutak Rijeke. Ovo su samo neke od njegovih fotografija. Njegove su fotografije zbog osjećaja za detalj i ažurnosti često koristile u radu osiguravajućem zavodu i policiji. 2014. Neke njegove fotografije objavljene su u monografiji “Fotografije Petra Ćuće Grabovca “Rijeka“.
Umro je 02. 10.2015. godine, u 86. godini života u Rijeci. Ovo je SPOMEN objava njemu u čast!
Ovako izgleda svaki fotografski zaljubljenik u Rijeku.
Ovu legendarnu fotografiju smo imali prilike vidjeti već. Zanimljiva je po izrazu lica oko Tita, koliko ljudi “slini” oko njega. Pa nije ni čudno da su kasnije u nekoj vrsti preteče Photoshopa izbačeni sa fotografije.
1955. Josip Broz Tito čita Novi list. U Opatiji je slikano, gdje je ACI. Petar Grabovac mu je donio novine, u kojem je bilo specijalno izdanje Titovog putovanja u Indiju . Prije slikanje Tito je rekao »samo da stavim naočale«, na što mu je Ćućo odgovorio » nema potrebe , čitatelji ionako neće znati da li vi vidite čitati ili ne«.
Slijedi jedna njegova povijesna fotografija koja plijeni mnogo pažnje .
18.kolovoza 1959. u centru Rijeke , fotoreporter Novog lista Petar Grabovac snimio je kubanskog revolucionara Che Guevaru (Ernesto Gevara de la Serna).
U njegovoj galeriji povijesnih fotografija, jedna zauzima posebno mjesto, to je ona toliko puta prikazivana i spominjana snimka kako Ernesto Che Guevara, jedan od najpoznatijih kubanskih revolucionara šeta riječkim Korzom. Bilo je to davnog ljeta 1959. godine, 18. kolovoza, a unatoč proteku tolikih desetljeća zanimanje za taj događaj uvijek ima svojih draži. Kubanci su stigli u Jugoslaviju i tu su bili dva dana kada je ovdje doputovao u desetodnevni posjet etiopski suveren Negus Neghesti, a kubanska delegacija je po primanju kod predsjednika Josipa Broza Tita posjetila BiH, Sloveniju i Hrvatsku te tako došla i u Rijeku.
Listopad u Rijeci kraj pedesetih. Krešimirova, Index.
Običaji riječki. U pozadini dojmljiva Casa Tiring koje su komunističke vlasti srušile zbog izgradnje robne kuće Ri i tako napravile arhitektonski ožiljak u tkivu gradskog korza.
I bilo je tu i umjetničkih fotografija za čistu peticu. Žabica.
Eto jedna njegova slika koja je obišla svijet.
Avionska nesreća na otoku rku, danima je zaokupljala medije i svjetsku javnost. Za fotoreportažu o ovoj zrakoplovnoj nesreći Petar Grabovac je dobio “Zlatno pero”, prvi put tada dodijeljeno jednom fotoreporteru.
Jedna od većih katastrofa po smrtnim posljedicama u povijesti hrvatskog zračnog prostora dogodila se 23. svibnja 1971. godine na aerodromu u Omišlju na otoku Krku. U Tupolevu TU-134A, koji je iz Londona letio prema jadranskom otoku, poginulo je 78 ljudi.
Korzo 70-tih. Evo i u boji.
Titov trg i prometni milicajac .Sretna Nova godina 1961. !
1968. Žabica i luka.Razglednica.
1970. Izbor Novog lista za najljepšu djevojku plaže. Na fotografiji Petar Grabovac i Milan Devčić. Kažu da je bio veliki zavodnik u ono vrijeme, što je i sam potvrdio. Vidi se i na slici da je kao James Bond među ženama.
Korzo detalj
Naslovnica za gramofonsku ploču od Dalibora Bruna.
1964. Nova zgrada i novo sjedište Novog lista.
Aviosnimka. Zgrada Novog lista ali Inino postrojenje na Mlaci. Svi se sjećamo još njegovog smrada.
Tragičan događaj koji nije potresao sam Rijeku nego i Jugoslaviju ali i medije van države. Najradosniji događaj pretvorio se u najtužniji. Požar u sušačkom rodilištu 1975. ubio je 25 beba.
1988. Rijeka Hajduk – Raketom gledatelju slomljena i spaljena ruka, fotoreporter pogođen u lice jedva preživio
Među desecima nastradalih, po težini ozljeda isticali ovi slučajevi: Stevo Pipunić, nogometaš Orijenta koji je na utakmici bio kao gledatelj, pogođen je raketom u lijevu ruku, koja je od siline udarca teško opečena i slomljena na dva mjesta.
Petar Grabovac, fotoreporter “Novog lista”, pogođen je raketom (armadinom) u lice na svom radnom mjestu, dok je fotografirao pokušaje navijača Hajduka da probiju ogradu između njih i navijača domaćih,s terena je iznesen obliven krvlju.
Živko Kožul, policajac koji je zapovijedao osiguranjem na dijelu stadiona gdje se nalazila Torcida, u pokušaju da spriječi proboj gostujućih navijača, pogođen je kamenom u glavu i teško ozlijeđen, kao i njegov kolega Dragan Starčević.
Kantrida. Odlazak gledatelja svojim domovima.
Riječki dućan na prijelazu iz 60-tih u 70-te.
1958. Ulazak Rijeke u Saveznu ligu, zabilježen fotoaparatom Petra Grabovca.
Snimio Petar Ćućo Grabovac 1966. Petar Radaković, Kantrida NK Rijeka. Veličanstvena fotografija !!
Komunističke vlasti Rijeke odlučili su krenut u rušenje riječkog Starog grada odnosno najstarije jezgre grada. Iz više razloga. Jedan je da bi se potjerali svi Fiumani koji su živjeli u srcu Rijeke, dok se posljednji glas fiumanskog jezika nije ugasio. Zgrada “Socijalnog” na Gomili izgrađena je 1962.
Fotografi o njemu:
Pero Lovrović : Moj nedostižni idol,koji mi je mnogo pomogao u fotografiji,bio je osebujna osoba.Volio je noćni život,ja sam uglavnom radio po noći u Bonaviji,on je bio uvijek u društvu s Čirom Blaževićem,vidio je da me zanima fotografija,jednom me poveo na Kantridi i tako je počelo moje foto poznanstvo sa Čučom.Veliki perfekcionist,zaljubljen u fotografiju i Kralj novinske fotografije u Hrvata i šire.Mrao sam očima,postavke na njegovom Roleflexu,ali i pokazivao bi mi kako se radi dobra novinska fotka.Što se tiče njegove foto arhive,koja je sigurno ogromna,bilo je spora oko NL i porodice pokojnog Čule,ali podatak koji sam pročitao u Vašem portalu o arhivi od 10.000 je nemoguć,jer fotoreporter Čučinog kalibra sigurno mnogo veći.Onom broju od 10.000 pripada još jedna nula!(Ja sam kao fotoreporter Večernjeg izbrojio u svojoj foto arhivi više od 200.000 negativa),Čučo je bio i ostao moj veliki,nedostižni ideal ,iako nas nove foto klince nije baš simpatizirao,ali na kraju nas je ipak prihvatio!R.I.P…..
Danilo Prestint : Dosta je slikao za Jugoliniju, a onda smo se pojavili ja i Marin … malo se ljutio što mu uzimamo posao, ali već je slabije vidio… znao nas je pitati da pogledamo na aparat koliko ima još snimaka… brzo nas je prihvatio i prenosio (nešto smo i krali) svoje znanje… ispričao nam je anegdotu kako je jednom na Brijunima (to nam je pričao na Brijunima) trebao slikati Tita, a jedan američki fotograf je stao ispred njega.. Što je Ćućo učinio ? Izvukao šmrkalj iz nosa i zalijepio ga na američki objektiv … dok je ovaj očistio, prošla baba s kolačima…