Područje retoromanskih jezika u prošlosti i njihova današnja rasprostranjenost.
PIŠE MARIN TUDOR : Kada se promatra jezična povijest Rijeke, rasprava se obično polarizira oko dva dobro poznata elementa: s jedne strane čakavska slavenska komponenta i moderni hrvatski, a s druge fiumanski govor venecijanskog jezika i talijanski. U toj se dualitetu, međutim, gotovo potpuno gubi iz vida najstariji jezični sloj Rijeke, manje vidljiv, ali ključan za razumijevanje kulturnog oblikovanja grada: postojanje autohtonog romanskog govora u gradu i okolini koji čitavo tisućljeće prethodi prodoru venecijanskog jezika.
Da bismo razumjeli temu, potrebno je proširiti pogled izvan Rijeke i razmotriti lingvističku povijest čitavog prostora istočnog Jadrana. Nakon romanizacije, između razdoblja Rimskog Carstva i ranog srednjeg vijeka, čitav balkanski prostor, gotovo do granica Grčke, razvio je oblike vulgarnog latinskog jezika koji su se postupno razvili u lokalne romanske jezike. Upravo se u središnjem dijelu Balkana pojavljuju i najraniji pisani tragovi vulgarnog latinskog, u obliku vojnih natpisa.
Polazeći od Rima pa sve do Crnog mora na istoku i sjeverne Grčke na jugu, postojao je romanski jezični kontinuum koji je ponekad bio neprekinut, ali je češće dominirao nad predrimskim jezicima ovoga prostora, osobito nad ilirskim. U području oko Rijeke i duž jadranske obale taj je kontinuum uključivao oblike vulgarnog latinskog koji su danas bolje dokumentirani kao tergestinski govor u Trieste, istriotski u južnoj Istri te dalmatski jezik koji je preživio sve do novog vijeka na otoku Krku i prostirao se do Crne Gore. Taj je romanski sloj bio dominantan u čitavoj Dalmaciji i susjednim područjima. U isti kontinuum ubrajaju se i vlaško-morlatski romanski govori, koji su se tijekom posljednja dva stoljeća postupno asimilirali u prevladavajuće slavenske jezike i kulture njihove okoline. Rijeka se također nalazila unutar tog zajedničkog geografskog i kulturnog prostora.
Srednjovjekovni izvori, iako ne nude izravna svjedočanstva o tadašnjem pučkom govornom jeziku u Rijeci (budući da je tad latinski bio gotovo jedinstveni jezik pisane komunikacije), ipak jasno ukazuju na postojanje romanizirane zajednice. Latinski dominira u upravnim i notarskim dokumentima, no osobna imena, kontinuitet urbanog života i društvena struktura upućuju na postojanje lokalnog narodnog jezika, kao što je bio slučaj u svim usporedivim jadranskim gradovima. Stoga se može zaključiti da je glavni problem u riječkom slučaju nedostatak dokumentacije: nisu stigli do naših dana tekstovi, prijepisi ni suvremene opisi na retoromanskom. Riječ je, dakle, o jeziku koji je na prvi pogled “nevidljiv”, koji možemo rekonstruirati samo posredno.
Indikacije koje potvrđuju njegovo postojanje su lokalna toponimija, koja čuva jasne tragove starog romanskog sloja, počevši od samog imena “Fiume”, koje potječe od latinskog Flumen, pa do oblika poput Volosca ili Laurana, koji odražavaju jezični kontinuitet i prilagodbe duž kvarnerske obale, a ne odgovaraju tipičnim obilježjima venecijanskog jezika. I sam moderni fiumanski govor, iako nedvojbeno venecijanske osnove, pokazuje leksičke i fonetske osobitosti koje se ne mogu objasniti isključivo venecijanskim kao pomorskim lingua franca sredozemne trgovine, već ukazuju na postojanje starijeg jezičnog sloja. Taj fenomen nije jedinstven: i u Trstu je retoromanski govor ostavio prepoznatljive tragove u kasnijem venecijanskom dijalektu, iako je izvorni jezik zvan tergestinski nestao u toku druge polovice XIX. stoljeća.
Prijelomni trenutak u prijelazu s riječkog retoromanskog govora na venecijanski može se smjestiti između kasnog srednjeg i ranog novog vijeka, kada se venecijanski postupno nameće kao jezik prestiža na Jadranu i kao lingua franca čitavog istočnog Sredozemlja. Utjecaj Mletačke Republike nije bio ograničen samo na područja na koje je ta država izravno kontrolirala, već se širio trgovačkim mrežama, pomorskim prometom i gospodarskom dominacijom. I Rijeka, iako politički izvan mletačke države, postupno ulazi u taj jezični sustav. Venecijanski postaje jezik trgovine, društvene mobilnosti i ekonomskih odnosa na prostoru koji se proteže od sjevernog Jadrana do ukrajinskih stepa i Bliskog istoka.
U prvoj fazi zamjena retoromanskog jezika nije bila nagla. Nastala je tipična situacija dvojezičnosti: lokalno stanovništvo i dalje je koristilo svoj romanski govor u obiteljskom i neformalnom kontekstu, dok se venecijanski afirmira u javnim i gospodarskim sferama. Taj je odnos, međutim, nestabilan. Tijekom mnogo generacija jezik većeg prestiža postupno prevladava, osobito u lučkim gradovima gdje je jezični kontakt intenzivan. Proces je dobro poznat u lingvistici: gubitak prestiža lokalnog jezika, sužavanje njegove uporabe i konačno prekid prijenosa na nove generacije.
Varijante romanskih jezika koje su još bile u uporabi u 17. i 18. stoljeću.
U slučaju Rijeke sve upućuje na to da je ovaj prijelaz dovršen između 16. i 17. stoljeća, za razliku od Trsta, gdje su pojedini govornici zabilježeni još drugoj polovici 19. stoljeća. Tada izvorni romanski govor Rijeke nestaje bez pisanih tragova koji bi ga zabilježili. Na njegovo mjesto dolazi urbani venecijanski govor koji će se razviti u nama poznat fiumanski dijalekt. No taj novi jezik ne nastaje na praznom prostoru: razvija se na temelju starijeg sloja, čije tragove nužno zadržava. U Rijeci je taj proces dodatno složen zbog sve jače javne uporabe slavenskog (u to vrijeme u čakavskom obliku) govora.
Nazivati taj nestali jezik “riječkim retoromanskim” djelomično je pojednostavljeno, jer zapravo ne znamo kako su ga sami govornici zvali. Ipak, možemo ga sa sigurnošću smjestiti unutar jadranskog romanskog kontinuuma, između tergestinsko-istrijotskih i dalmatskih varijanti. Tamo gdje postoje podaci, poput Trsta ili Krka, vidimo jezike sa zajedničkim obilježjima, ali i jasnim lokalnim posebnostima. Nema razloga pretpostaviti da je Rijeka bila iznimka.
Ova rekonstrukcija ima implikacije koje nadilaze samu lingvistiku. Ona pokazuje da venecijanski, premda ključan za povijest grada, nije najstariji vulgarno-latinski jezični sloj u grad, već kasnija faza. Rijeka se tako pojavljuje kao prostor iznimno slojevite kulturne strukture, u kojoj se latinski, retoromanski, venecijanski, drevno-slavenski pa čakavski elementi isprepliću i djeluju međusobno, uz utjecaje germanskih i ugrofinskih tradicija u novijim razdobljima za vrijeme Austrijskog carstva i Austro-Ugarske.
Najbliži živi jezik tom riječkom retormanskom je danas Furlanski jezik koji se govori u susjednoj nama regiji Italije, u videu dvije govornice kojima je on materinjski jezik.
Riječki slučaj ujedno je i primjer koliko je europska jezična povijest složna i obilježena tihim nestancima. Čitavi jezici mogu nestati bez pisanih tragova, bez opisa i bez svijesti o njihovu postojanju u kasnijim generacijama. Ipak, oni zapravo nastavljaju živjeti u ublaženom obliku, u jezicima koji su ih zamijenili ali su asimilirali njihove utjecaje, u toponomastici i u dubljim strukturama svakodnevnog govora… pa i u načinu na koji razmišljamo.
Razumijevanje postojanja riječkog retoromanskog sloja znači vratiti povijesnu dubinu u gradu koji prečesto sebe prikazuje pojednostavljeno. Znači priznati da Riječki identitet ne proizlazi iz jedne tradicije, već iz dugotrajnog procesa slojevitih transformacija. U tom smislu, retoromanski sloj Riječkog govora nije samo izgubljeni jezik, već skrivena prisutnost koja i dalje postavlja pitanja svima koji žele doista razumjeti povijest grada i čitavog Jadrana.
A autoru :
Marin Tudor
Diplomirani Ekonomist i Lingvist, član HYPIA – međunarodnog društva hiperpoliglota, lingvističko znanje stekao je na sveučilištima u Padovi, Pragu i Sankt-Peterburgu.
Trenutno živi u Švicarskoj. Mi bi ga opisali kao riječki Europejac, otvorenog svjetonazora. No opet veliki lokalpatriot, zaljubljenik u naš grad i kraj, graditelj riječkog identiteta koji želi svojoj lokalnoj zajednici vratiti na najbolji mogući način, djelima. Mnogo napora ulaže u gradnju mostova između kultura, što je dosta težak zadatak s obzirom da naše društvo voli rušit te mostove ili je izrazito pasivno.
Autor je teksta “Čakavski službeno priznat kao jezik” iz 2023. koji je postao viralan ne samo u riječkim medijima, nego i u svim najvažnijim hrvatskim medijima. Članak je završio i u engleskoj varijanti za Total Croatia News. Vijest koju su prenijeli mnogi mediji a oduševljeno prihvatili čakavci. Dao im malo ponosa, gdje je uložio ogromnu svoju energiju i vrijeme za razliku od ovih naših čakavaca, koji pasivno promatraju na svijet oko sebe. Osim proučavanja fiumanskog, čakavskog jezika istražuje i vlaški jezik koji je prodro i u naš kraj. Varijanta je istrorumunjskog jezika koji se govori u mjestu Žejane (Općina Matulji) i uz padine Učke gdje se sačuvao, odnosno točnije područja iznad današnje opatijske Liburnije. To je romanski jezik, srodan rumunjskom, koji potječe iz latinskog jezika iz doba Rimskog Carstva. No o tome više u nekoj drugoj objavi jer s ovim govorom u članku nema veze.
