Priča o ženi koja je započela priču o Rijeci i njenoj osobnosti, odnosno, skretanje pozornosti na naš grad kojem se ona izuzetno dala i zalagala!

»Kako čitati grad – jučer, danas, sutra«.
(Ovo je zahvala Petre Jurišić i Jasne Gobić, kćeri Radmile Matejčić građanima Rijeke – na hrvatskom, fiumanskom i čakavštini, a ku su otele objavit na Besede)
Hrvatski
Naša majka je bila došljak, stranac i Bosanka koja se udala za našeg oca Primorca, Kirca koji je doselio 1951. godine iz Zagreba u Rijeku. Nije znala govoriti dijalekt ni čakavštinu, niti talijanski. Živjeli smo na Mlaki, kod parka. Otac je bio liječnik, a ona je bila arheologinja. Voljela je kopati, voljela je pisati. Pisala je kritike riječkim slikarima, hodala je po zidovima Rimskog limesa, uvijek badava, bez honorara, i pisala je. Uvijek je govorila: »Ne gledaj u pločnik, gledaj u pročelja zgrada«. Imala je fotografski ruski aparat »Zorki« i slikala je oltare u crkvama – crno i bijelo. Govorila je da nije važno gdje se rodiš, važno je gdje želiš da te pokopaju. Hodala je i pisala je za sve one koji su bili, koji su došli i koji su ostali – Riječani. Govorila je: »Egzodus – sudbina je grada Rijeke da je puno njih došlo, puno otišlo ali ih se i puno vratilo. Tako je napisala »Kako čitati grad – jučer, danas, sutra«.
Kćeri, unuci, praunuci
Fiumanski
Ringraziemo a tutti i zitadini de questa nostra inesauribile Fiume! La nostra madre era una foresta, venuda dala
Bosnia, che ga sposa el nostro padre, un uomo de mar, originario dela Chiria, che dopo gaver finido de studiar a
Zagabria el era tornado a Fiume.No la saveva parlar in dialeto, ne in ciacavo ne in fiuman, e non la capiva un tubo. Vivevimo a Mlaca, vizin al Giardin publico.Ela era arheologa, e el papa dotor.
Ghe piaxeva asai scavar e scriver. La scriveva le critiche ai quadri dei pitori fiumani. La caminava sui resti dei
muri dela antica Limes fiumana… e la scriveva, tuto gratis, senca mai cior soldi.Sempre la ne dixeva: »Non ste guardar el marciapiede, guarde i muri dela case!« La gaveva una vecia machina fotografica rusa, una »Zorki«, con le pelicole in bianco e nero, e la fotografava tuti i altari dele cese in zita! La saveva sempre dir: »Non xe importante dove ti son nato, xe importante dove ti vol eser sepelido!«
La caminava e la scriveva per tuti quei che era qua, per quei che xe venudi e per i rimasti – per zitadini de Fiume.
La sua masima era: »L’esodo xe el destin de Fiume, dove molti xe venu, molti la ga lasa – ma molti xe anche torna!«Per tuti ‘sti qua la ga scrito »Come leger la zita, jeri, ogi e doman.«
Čakavski
Naša j’ mat bila furešta, prišlić, Bosanka ka se j’ oženila za našega oca Primorca, Kirca ki se j’ pokle fakulteta zi Zagreba vrnul v Riku. Ni znala povedat ni domaći, ni fijumanski i ni nikog razumela. Bila j’ arheolog, a otac je bil doktor. Živeli smo na Mlake kraj Giardina. Volela j’ kopat, volela j’ pisat. Pisala j’ kritike rečken slikarimi. Hodila j’ po gromačah Rimskog limesa, se zabadav, bez honorari, i pisala je. Vavik je govorila: »Ne abadaj na saliž već na facade«. Imela j’ fotoaparat, ruski »Zorki«, i litratala j’ oltari seh crikav – črno i belo. Govorila j’ da ni važno kade se rodiš, važno j’ kade biš da te zakopaju. Hodila j’ i pisala za se one ki su bili, ki su prišli i ki su ostali – Rečani. Sudbina – fatum Reke je egzodus; puno njih je prišlo, puno šlo ća, ali puno njih se i vrnulo. Tako je napisala »Kako čitati grad – čera, danaska i jutra«.
Va ime naše matere i oca zahvaljujemo se Rečanima
Hćeri, vnuci i pravnuci
KAKO ČITATI GRAD- JUČER, DANAS
Većinu knjiga o Rijeci i našem kraju možete kupiti kod riječkog nakladnika Val.
Vjerojatno najznačajnije djelo arheologinje i povjesničarke Radmile Matejčić jest »Kako čitati grad«, koje je nastalo prikupljanjem članaka objavljenih u listu Naša Rijeka u periodu od 1981. do 1990. Zanimljiva činjenica je ta da je tek u 60-tim godinama svojeg života ostavila snažan trag u pogledu knjiga. Možemo samo žaliti ili možda je to tako trebalo biti, no sigurno uz podršku okoline, to je moglo bit i mnogo ranije.
Godine 1987. tiskala je turističku monografiju Crikvenica, područje općine, i tako se odužila rodnom gradu svog supruga. Ipak, ono po čemu je Radmila Matejčić ostala najviše u svijesti Riječana, njezina je knjiga Kako čitati grad, koja je danas doživjelo 5 izdanja (1988.-1989.-1990.-2007.-2013.). Kao neka vrsta ozbiljnog, a opet sentimentalnog gradskog obiteljskog albuma doživjela je više izdanja: 1988., 1989. i bitno prošireno 1990. godine. Sva tri izdanja imala su pečat pedantnog grafičkog urednika Ive Marendića, koji zaslužuje barem dio kultnog statusa te knjige zbog brojnih fotografija i njihovog savjesnog potpisivanja. Nadamo se da će 6 izdanje imat nešto i o gradskom grbu i riječkoj trobojnici kao te o povijesti riječkog karnevala, koja čini identitet grada, kao što je morčić ušao u zadnje 5 izdanje.
MI SMO RIJEKA – GRAD RIJEKA TO SMO MI
Pisali smo već TKO SU RIJEČANI? koji su obilježili zlatno razdoblje grada pod Mađarima. I tad su dolazili iz udaljenih krajeva, za boljim životom. Fiumanima postaju i Talijani i Hrvati, Slovenci, Mađari, Nijemci, Česi, Slovaci i Židovi koji su tada imali mnogobrojnu zajednicu… svi koji su prihvatili riječku kulturu i mentalitet.
Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do velike mijene stanovništva i potpune slavenizacije stanovništva pod Jugoslavijom. Tijekom velikog ekonomskog uzleta i ogromnog rasta stanovništva, Rijeka je brzo postala “Jugoslavija u malom”. Novim stanovnicima Grada Rijeke postali su tako građani skoro svih jugoslavenskih nacija. Doseljenici iz Dalmacije, Slavonije, Bosne, Srbije, Kosova raznog nacionalnog predznaka, što čini jedno bogatstvo kultura i nacija.
KAKO SE POSTAJE RIJEČANINOM ?
Da li je Riječanin, karikiramo radišan i vrijedan vlasnik pekare s Kosova koji ovdje živi već nekoliko generacija i koji je Rijeku obilježio i pridonio njezinom rastu. Rijeka je on. On je Rijeka. No imamo i rasizma, htjeli mi to ili ne on će uvijek biti prisutan. Što je Rom koji ovdje živi ? On će recimo uvijek biti dikriminiran. To je tako.
Iza privida riječke otvorenosti, kriju se razne zamke. Kad se pojavi konkretan problem, npr.napad na LGBT zajednicu, vidi se da se razlika tolerirala ali nije i prihvatila. Rasizam nastaje kao rezultat poteškoća, koja svaka osoba različito doživljava u prihvaćanju drugih, voljno ili nehotice odbijajući se otvoriti drugima. Što prije prihvatimo jedni, druge te što prije prihvatimo Rijeku kao svoj grad, to ćemo prije shvatiti da smo Rijeka svi mi, koji živimo u njoj ! To vam pravo ne može nitko oduzet !
Radmila Matejčić – “Nije važno gdje se rodiš, važno je gdje želiš da te pokopaju! “
Grob od Radmile Matejčić (1922.-1990.) se nalazi blizu glavnog ulaza na groblje Kozala, tako da svatko bez problema može doći posjetiti njezin grob.
Pokopana je u grobu na polju E, sekcija IX (=9), broj 67. U tom grobu prije je bio pokopan Ernst Mayer, profesor opisne i praktične geometrije, a kasnije i hidrografije i kartografije na Pomorskoj akademiji. Rođen je bio u Himmelbergu (Klagenfurt) 28. 5. 1839., a umro u Rijeci 14. 2. 1926. Bio je asistent od 1865. do 1869., a od 1869. do 1901. profesor. S Dionisiom Medanić imao je dvije kćeri: Ernesta (1868) i Ersilia (1870).
I Peter Salcher (10. 8. 1848. – 4. 10. 1928.) je bio profesor fizike i mehanike na Pomorskoj akademiji, a od 1880. do 1909. šef meteorološke postaje Mornaričke akademije. Osim nadzvučnih slika metka (1886.) snimio je 20. 2. 1896. i prvu rentgensku fotgrafiju u Rijeci, ruke grofice Vranyczanyi. (Naknadno: E-IX-66).
Jasna Gobić- njezina kćerka
“Ponosna sam na moju majku koja je sav svoj profesionalni život posvetila Rijeci i tako omogućila njenim građanima da je bolje upoznaju i jos više zavole.”