O Mariu Blasichu na hrvatskom nema gotovo ništa. Ovo je nadamo se početak opširnije rasprave tko je i što je bio.
Ponovimo da je Narodno-oslobodilačka vojska u Rijeci je bez suđenja likvidirala 200 do 300 osoba, među njima najviše vodeće ličnosti autonomaškog pokreta, koji su se zalagali za slobodnu državu – ovaj put tzv. Liburnijsku konfederaciju, koja se trebala sastojati od talijanskih, hrvatskih i slovenskih kantona i koji su znali surađivati s partizanima u borbi protiv zajedničkog fašističko-nacističkog neprijatelja.
Od autonomaša u Rijeci život su izgubili čelnik autonomista Mario Blasich, nekadašnji član ustavotvorne skupštine SDR-a Giuseppe Sincich, borci za riječku samostalnost Nevio Skull i Giovanni Rubinich te mnogi drugi. Zadavljeni, upucani s metkom u potiljak ! A njihove obitelji matretirane.
Brojku ubijenih i potjeranih trebalo bi istražiti. Neki govore da je samo u razdoblju nakon ulaska partizana u grad ali i prije ubijeno oko 600 stanovnika.
Partizanski vojnici ubili/smaknuli su čak 3 riječka gradonačelnika.
Nemojmo zaboravit da su u našem gradu tada bile 2 struje talijanaši i autonomaši, ono što je ostalo od njih za vrijeme talijanskog fašizma, koji su prvi osjetili na svojoj koži kad je srušena autonomaška riječka vlada, Rijeku je napustilo vodstvo riječkih autonomaša i mnogi njihovi pristalice, koji su sa svojim obiteljima bježali pred fašističkim talijanskim terorom. Riccardo Zanella i vodstvo autonomaške stranke sklonili su se u Kraljevicu na teritorij Kraljevine SHS. Da bi im 2 desetljeća kasnije smrtno presudio još jedan totalitaran režim KOMUNIZAM po svemu sudeći strašniji nego ovaj prvi.
TKO JE BIO MARIO BLASICH ?
18.07.1878. u Rijeci je rođen Mario Blasich, riječki političar, liječnik i autonomaš, bliski suradnik Riccarda Zanelle. Umro je u Rijeci, zadavljen u svojem krevetu na dan oslobođenja Rijeke, 03.05.1945.
1915. Riccardo Zanella & Mario Blasich. Rusija, služenje astrougarske vojske.
Fotografija poslije rata. Dva velika prijatelja.
Važan član autonomističke riječke stranke i ministar unutarnjih poslova Slobodne države Rijeka.
1920. Autonomaši zajedno i u zatvoru. Zatvoreni od strane riječkih Talijanaša.
Kirurg i političar Mario Blasich (Blažić), slobodni zidar, član lože Sirius od 1904., poslije Prvog svjetskog rata okušao se u politici, ali manje uspješno pa je nastavio raditi kao liječnik, često besplatno, osobito u siromašnim četvrtima Rijeke. Svoj posao napušta prisilno, kad mu je teška bolest paralizirala obje noge. Bio je slikar amater, 1923. godine izlagao je u Zagrebu na izložbi riječkih umjetnika. Bio je član lože Sirius (1906.) i kasnije član lože Italia Nuova (1925.). Član Liburian Federalist Movement (Movimento Federalista Liburnico), koja je tražila aneksiju Rijeke i Kvarnera od Jugoslavije 1943-1945.
Zadavljen u krevetu – Unaprijed lažirano ubojstvo.
Godine 1943. u njegovu kuću došli su partizani i tražili od njega izjavu da će se boriti protiv Nijemaca za priključenje Rijeke Jugoslaviji. Odbio je to govoreći: „Možete mi odrubiti glavu, ali iz mojih usta neće izaći ta blasfemija.“ U noći 3. svibnja 1945., na dan zauzimanja Rijeke, partizani su ušli u njegovu kuću, zaključali obitelj u kupaonicu, ušli u spavaću sobu te ga zadavili na krevetu ostavivši otiske čizama na posteljini. Usput su ukrali ručne satove i druge dragocjenosti koje su našli u ormariću pored kreveta. Dvojicu odgovornih za njegovu smrt Vojni sud jugoslavenske vojske osudio je na smrtnu kaznu. I treći član riječke lože Sirius Giovanni Rubini (Rubinich) završio je tragično. Bio je inženjer graditeljstva. Uz ostalo autor je višekatnice Sirius u Dežmanovoj ulici u Rijeci. Ubijen je metkom u potiljak na stubištu vlastite kuće.
Teško da su Maria Blasicha ubila baš slučajna 2 lopova jer tih dana nakon ulaska partizana u Rijeku planski su se čistili svi riječki autonomaši. Čak je i u jednim oslobodilačkim novinama ranije bilo objavljeno, koje sve ljude bi trebalo ukloniti. To su bila žrtvena janjad jer nakon ulaska u grad vladao je kaos, pljačka nakon masovnog odlaska riječkog stanovništva u strahu za svoj život.
Tako naša riječka kronologija ima zabilježen podatak.
07.05.1945. Za ubojstva dr. Maria Blasicha i Nevia Skulla osuđena su na smrt dva obična razbojnika, presudom koja je javno obznanjena dana 7/5/1945., sa zajedničkim potpisom istog Eria Franchija i Franje Kordića.
Odgovornost za ubojstvo kasnije je prebačeno na Oskara Piškulića zvan Žuti, šefa tajne jugoslavenske policije (1943.-1947.). Krivnju mu je potvrdio sud u Rimu ,2000 godine. na sudu je 2004. potvrđeno da nema ovlasti nad hrvatskim građanima. Piškulić je umro 2009. u Hrvatskoj bez suđenja normalno šetajući Rijekom !
U ugodnom druženju sa Slavkom Linićem gradonačelnikom Rijeke.
Iskaz koji je 15.03.1946. dala Riječanka, gđa. Blasich u vezi s ubojstvom svog supruga doktora Maria Blasicha:
“Bio je sudionik političkog života grada iza 1. svjetskog rata i jedan od glavnih predstavnika riječkih autonomaša. Nakon 1924. povukao se u privatni život i živio je radeći kao liječnik, ali uvijek je pružao otpor fašizmu. Dana 03.05.1945. Nijemci napuštaju grad koji je okupiran od Titovih trupa. Ulice grada zauzimaju ljudi naoružani do zuba. Navečer u 22.30h Titovi partizani kucaju na naša vrata. Preplašeni smo događajima tog dana, ali moj brat ipak otvara vrata. U naš stan je ušlo petoro partizana.
Čuvši buku, došla sam u blagovaonu u kojoj su bili partizani. Čim sam ušla, stavili su mi revolver na sljepoočnicu i oduzeli vjenčani i još jedan prsten. Nakon toga pretražili su sve u blagovaonici. Dvojica su se uputila prema spavaćoj sobi s pištoljem u ruci i naredili mojem suprugu da ustane iz kreveta. Ja sam im napomenula da on ima paralizirane noge i da se kreće samo uz pomoć kolica koja sam im pokazala.
Nakon toga, naredili su mojoj kćeri da ustane i da ih slijedi. Nagurali su mene, kćerku i brata u kuhinju. Mojem bratu oduzeli su sve predmete koje je imao sa sobom, uključivo i novčanik s 15.000 lira. Kćer je uspjela sačuvati briljantni prsten na način da ga je stavila u usta. Nakon toga, zaključali su nas u malenu izbu, gdje smo jedva stali. Ostali smo unutra 2 sata, nakon čega smo razbili stakla i izašli. Našli smo sva svjetla u stanu upaljena i otvorena vrata. Sve je bilo u neredu i razbacano, u spavaćoj sobi ispražnjeni svi ormari, sve vrijednosti odnijete. Sve što se moglo odnijeti bilo je odnijeto. Na krevetu smo našli tijelo mojeg supruga, zadavljenog. Na plahtama je bilo tragova cipela.”
Fiume je tada radikalno poslavenizirana preko noći novim stanovništvom. Da bi se uspjelo potjerat lokalno stanovništvo označeni su etiketom autonomaš ili fašist. Oni koji nisu htjeli biti ubijeni, pobjegli su ! Bježali su kako bi izbjegli sve veću diskriminaciju u rodnom gradu, ciljano nasilje te terorističke akte koje su protiv njih vodile nove lokalne i državne vlasti !
