Partizani su se brutalno obračunali sa riječkim autonomašima. Prvo su od njih, jer su imali velik utjecaj u gradu, tražili pomoć, suradnju u borbi protiv nacističkih njemačkih okupatora a onda nakon što su ih iskoristili, počeli ih lovit i ubijat. O tome govori i potvrda NOO Zamet s pečatom, koja je pronađena sasvim slučajno u vrtu ispod oleandra, bile su zamotane u dvije male bočice i zakopane. Zahvaljuju mu se na poslanoj riži, brašnu itd. koje im je Sincich slao. Kada su ušli u grad, ubili su ga. Za ubojstvo je odgovoran Oskar Piškulić zvan Žuti.
Giuseppe Sincich bio je ugledni član Ustavotvorne skupštine Slobodne Države Rijeka (1920.–1924. Rapalski ugovor). Pripadao je krugu riječkih autonomaša, političke skupine koja je zagovarala samostalnost Rijeke. Morali su i 1922. bježat od fašista ali od komunista nije uspio pobjeći. Neki kažu da je autonomaš Giuseppe Sincich dobio hitac u glavu a neki da je pokošen rafalom.
Iako su Zanella, Blasich i Giuseppe Sincich bili antifašisti te su još od 1943. surađivali s pripadnicima Narodnooslobodilačkog pokreta, najvjerojatniji razlog njihove likvidacije bili su paralelni kontakti s angloameričkim saveznicima i njihovo zalaganje za autonomnu Rijeku – izvan okvira Hrvatske, Jugoslavije i Italije. U novouspostavljenoj komunističkoj Jugoslaviji, međutim, za takve političke ideje nije bilo prostora.
Naime članovi Riječke autonomne stranke nisu htjeli nakon rata da pridruže jugoslavenskom pokretu.
Uzimaju si u zadatak da spriječe jugoslavensku okupaciju. U nekoliko su navrata Titovi poslanici pokušali natjerati i nagovoriti vođe autonomne stranke da se pridruže jugoslavenskom pokretu. Na posljednjem njihovom sastanku Giuseppe Sincich oštro je odbio sve kompromise i Titovim predstavnicima rekao: “Slijedite svoju sudbinu, a mi ćemo našu!”
Neprestano mu je prijetila smrt, ali on nije odustao, naprotiv, rekao je: “Tko se bori za neku ideju mora se suočiti sa svime, čak i smrću. Što bi moji sljedbenici mislili kad bi znali da ih je šef napustio?”
Smaknut je odmah od strane jugoslavenskih partizana, 03.05.1945. nakon ulaska u Rijeku. U njegovu kuću je najprije ušla obitelj Alda Colonella a onda zametski partizan Grbac !
Valja napomenuti da niti nakon ubijanja najpoznatijih riječkih autonomaša, autonomaški pokret nije ugašen. Pojavile su iz ilegale 2 pokreta Zanellin, željeli su neovisnu Rijeku pod anglo-američkim protektoratom (Slobodnu Državu zasnovanu na povijesnim temeljima iz 1779. poseban teritorijalni status posebne AUTONOMIJE kroz povijest CORPUS SEPARATUM ! te onaj iz 1920. kad je grad proglašen Slobodnom državom Rijeka.
I druga struja iz Trsta.
CLN je osnovan 1943. godine, nakon pada Benito Mussolini i kapitulacije Italije. CLN (Comitato di Liberazione Nazionale) ili na hrvatskom Odbor narodnooslobodilačkog pokreta.
CLN (posebno kršćanski demokrati) uglavnom težio priključenju Italiji.
Poznato je da je krajem 1943. u Italiji osnovan „Centralni odbor narodnooslobodilačkog pokreta“, dok su u većim gradovima i regijama osnivani lokalni i regionalni odbori. Jedan od njih bio je i riječki. Nakon izbora u Italiji ti su odbori raspušteni, a ostao je samo onaj u Trstu, odnosno u zoni „A“.
Glavnu, možemo reći vodeću ulogu, imali su članovi i simpatizeri Demokršćanske stranke, pa je i cjelokupna njihova aktivnost bila prožeta demokršćanskim duhom. Stoga je razumljivo da su u tim odborima aktivno sudjelovali brojni svećenici, dok je svećenstvo u cjelini davalo punu podršku. To je jasno vidljivo u Rijeci, gdje je organizator CLN-a bio svećenik don Polano Luigi. Ujedno su i drugi svećenici pomagali rad odbora, a njihova baza bili su ponajprije kršćanski, pro-talijanski orijentirani elementi. Kako je postajalo jasno da Rijeka ide Jugoslaviji io talijanskih krugova (CLN) počinje prihvaćati ideju autonomije kao „rezervnu opciju“ i tada dolazi do jačeg približavanja autonomašima.
Jugoslavenska vlast odlučno se posvetila autonomaški pokretu. Postoje čak i dokumenti u državnom arhivu Rijeka iz 1946. koji detaljno donose prikaz njihovog djelovanja s imenima i borbi protiv njih.
Također ističu ulogu „infiltriranog agenta“, čiju važnost prepoznaje sama službena obavještajna struktura. Širok raspon primjene ove uloge služio je za prodor u riječke skupine radi prikupljanja informacija, njihova nadzora te poticanja njihove dezintegracije.
Iako je rat završio, zapovjednik Jugoslavenske okupacijske vojske Antun Kargacin je, suprotno svih tada važećih međunarodnih zakona, naredio vojnu rok za čak 28 generacija – svih muškaraca rođenih između 1900. i 1927. godine – samo kako bi ih uvrstio u Titove trupe izvan grada, odnosno kako bi sve mlade snage odmaknuo iz Rijeke, da bi tajna policija OZNA mogla neometano širiti svoje ruke nad gradom.
Sve industrijske, trgovačke i financijske djelatnosti – uključujući samostalne poduzetnike poput dućana i brijača – nacionalizirane su, oduzete i stavljene pod vodstvo nesposobnih ljudi, ali odani komunističkom pokretu.
1945. Ilustracija za Rijeku, Titovi partizani u Trstu civile privode.
RIJEČKO AUTONOMAŠTVO ZA VRIJEME NJEMAČKE OKUPACIJE
Važno je istaknuti da su autonomaški vođe još 1921. prepoznali važnost sporta za privlačenje mladih i koristili ga za širenje svojih ideja.
Počeli su okupljati ljude s kojima su ranije surađivali, još za vrijeme njemačke okupacije. Način regrutiranja bio je sljedeći: pristupali bi pojedincima i procjenjivali njihov stav prema okupatoru. Ako bi uočili spremnost na otpor, govorili bi o ugnjetavanju Riječana od strane Talijana i Nijemaca, o mogućnosti razvoja grada kao slobodne države i potrebi borbe protiv okupatora.
Njihova platforma nije imala stvarni nacionalni karakter. Iako su pokušavali stvoriti posebni identitet „Riječana“, poznato je da su u Rijeci većinom živjeli Hrvati i Talijani. Autonomaštvo je, poput fašizma, u znatnoj mjeri djelovalo na „denacionalizaciju“ stanovništva i stvaranje identiteta „fiumanstva“, a manjim dijelom talijanstva.
To „fiumanstvo“ bilo je i ostalo temelj autonomaške aktivnosti. „Slobodna Država Rijeka“ trebala je, prema njihovom shvaćanju, dati toj zamišljenoj „riječkoj naciji“ stvarni oblik države, u kojoj bi postojale dvije nacionalnosti: Riječani kao starosjedioci i Talijani kao doseljenici.
Ta dva elementa – „fiumanstvo“ i Rijeka kao „slobodna država“ – prožimaju cjelokupnu autonomašku aktivnost.
(…) Planirali su oko svakog od sebe formirati manje skupine pristaša kroz koje bi širili djelovanje.
Njihova aktivnost započela je širenjem propagande da će Amerikanci doći u Rijeku i obnoviti „Slobodnu Državu Rijeku“. Posebno se isticao Visinko, koji je pokušavao uvjeriti mlade da napuste Rijeku i odu u Italiju, gdje će ih Englezi prihvatiti i financijski pomoći.
Utjecali su i na mušku i na žensku mladež, potičući ih da bojkotiraju partizane.
Giuseppe Sincich mlađi – Ubojstvo Giuseppea Sincicha
Giuseppe Sincich, autonomaš i antifašist, ubijen 3. svibnja 1945. u sjećanjima sina
Intervju koji je Giovanni Stelli dao 19. travnja 2006. u svom domu u La Spezia intervjuirani, a objavljen je u časopisu Fiume. Rivista di studi adriatici, br. 15, siječanj–lipanj 2007. Audiokaseta intervjua i tekst čuvaju se u AMF, fond Usmena svjedočanstva.
Giuseppe Sincich rođen je u Pécs (Mađarska) 10. lipnja 1919. od oca Riječanina i majke Mađarice. Otac, Giuseppe, bio je zastupnik u riječkoj Ustavotvornoj skupštini za Autonomnu stranku Riccardo Zanella, a njegova kasnija sudbina opširno je opisana u intervjuu koji slijedi. U egzilu u Italiji od 1946., Giuseppe mlađi nastavio je svoju profesionalnu djelatnost kao liječnik te je bio primarijus u bolnici u La Speziji, gradu u kojem i danas živi, sudjelujući također aktivno u udrugama egzodusa u Libero Comune di Fiume in esilio. Dana 10. veljače 2007., povodom Giornata del Ricordo, predsjednik Republike uručio mu je medalju i diplomu u spomen na oca sa sljedećim obrazloženjem: „antifašist, predstavnik riječkog autonomizma, bio je odveden iz svoje kuće u Fiume od strane jugoslavenske tajne policije (Ozna) 3. svibnja 1945. i strijeljan, vjerojatno istoga dana“.
Što se tiče tvog oca, iako je bio autonomaš, je li u početku i on bio sklon pripojenju Italiji?
Pod Mađarskom, kao i mnogi srednjoškolci, iako je pohađao mađarsku gimnaziju, moj otac bio je protalijanski orijentiran, ali ga to nije spriječilo da izvrši svoju građansku dužnost kao pitomac časnik Honved u Pécsu, gdje je upoznao moju majku iz plemićke mađarske obitelji, uzornu suprugu i majku koja mi u ovoj poodmakloj dobi jako nedostaje. I njegov mlađi brat, pomorski kapetan Francesco, nažalost preminuo vrlo mlad, izvršio je svoju građansku dužnost boreći se s Honvedom na frontama u Bukovini i Galiciji, a potom je bio dio Legionari di Ronchi, kako proizlazi iz službenog popisa u općini Ronchi, navedenog i u publikaciji Ballarinija. Taj dualizam osjećaja, odnosno osjećaj dužnosti i ljubav prema drugoj Domovini, obilježio je mnoge Riječane, čineći ih drukčijima i osjetljivijima od drugih. Samo je manjina odabrala internaciju, izbjegavajući tako vojnu službu. Smatram da se taj „dualizam“ može proširiti na velik dio julijanskih populacija: građanska „strogost“ i ljubav prema Domovini.
U Autonomnoj stranci Zanella koju je funkciju imao tvoj otac?
Nisam u mogućnosti to reći; u svakom slučaju, iako mlad, bio je zastupnik u Ustavotvornoj skupštini. Uvijek je održavao bliske prijateljske i solidarne veze s kolegama i simpatizerima. Ponekad sam u našoj kući viđao prijatelje Miro Milossevich i Ignazio Milcenich, čija je kći Ardea postala njegova tajnica sve do kraja. Sjećam se oproštajne večere priređene prijateljima Mensi M. i Giorgio Dobrilla koji su odlazili u Belgijski Kongo kako bi predstavljali Italo-afričko društvo sa sjedištem u Rijeci, na Piazza Dante, u takozvanoj „Kući Rotonda“, gdje je tada ured imao i moj otac.
Je li tvoj otac imao odnose s dr. Marijom Blasichom?
Naravno, Mario Blasich bio je obiteljski prijatelj i naš liječnik. U razdoblju kada je bio invalid, zbog reumatoidnog artritisa i imao poteškoća u obavljanju profesije, moj mu je otac pomagao i financijski.
A s Neviom Skullom?
Bio je prijatelj cijele obitelji Skull. Dr. Nevio Skull bio je liječnik specijalist, ali je kasnije morao napustiti profesiju kako bi vodio očevu tvrtku, a tijekom njemačke okupacije zaposlio je mnogo ljudi, uključujući i partizane, kako bi ih zaštitio od mogućih deportacija. Mnogi su bili autonomaši.
Razgovarajmo o izbjeglištvu u Portoréu. Kada je tvoja obitelj pobjegla u Portoré? Odmah nakon državnog udara 3. ožujka 1922., koji označava kraj Zanelline vlade?
Otac odlazi sam, a zatim ja, koji sam bio mali, i moja majka noću uzimamo motorni čamac koji se zvao „Saskia“; imao sam tri godine, ali sve se sjećam, gledao sam mjesec, gledao sam trag koji je noću ostavljao čamac dok smo išli prema Portoréu. I sada imam dojam tog traga koji je čamac ostavljao, a potom i susreta moje majke s ocem koji nije bio dobro, bolio ga je grlo i liječio ga je dr. Giovanni Dalma, koji je također bio autonomaš.
Vratimo se malo unatrag. U jednom svom zapisu koji si poslao našem Društvu opisuješ događaj prije državnog udara 3. ožujka 1922. i pišeš: „Prije egzila jedna fašistička skupina upala je u naš stan u ulici Angheben i razbacala ga, nakon što je uperila pištolj u mene, tada još nepunih tri godine, dok sam bio u naručju oca koji je ležao na kauču“. Možeš li dati još pojedinosti o tom događaju?
Imao sam manje od tri godine, moja sestra još nije bila rođena (rođena je 7. veljače 1923.), ali se svega sjećam. Ušla je skupina fašista, vičući protiv zanellijanaca, protiv mog oca; bio sam u očevu naručju dok je ležao na kauču, a jedan je uperio pištolj u mene. Doslovno su nas izbacili iz stana koji se nalazio u ulici Angheben, u takozvanoj „Crvenoj kući“, koja je, mislim, bila u vlasništvu Štedionice. Iako sam bio vrlo mali, sjećam se kao da je jučer bilo. Sklonili smo se na „Monte“, kako se nazivao viši dio četvrti Belvedere, kod moje tete Francesce, očeve sestre koja je bila udana za računovođu Ernesta Cantea, udovca s dvoje djece, Romeom i Inci, koje je maćeha voljela kao da su joj vlastita djeca, a ja sam ih smatrao pravim rođacima. Inci, udana Lenaz, često je dolazila k nama u Belvedere sa svoje dvoje djece, a moja je majka bila vrlo sretna jer je mogla govoriti mađarski, koji je Inci savršeno znala.
Dokument pisan rukom tvog oca, koji si mi dao za Arhiv Povijesnog muzeja Rijeke u Rimu i koji nosi općeniti datum 1922.–1923., sadrži potpise nekih disidentskih autonomaša koji su se suprotstavili Riccardo Zanella: „Peteani Leone, Sincich Giuseppe, Milcenich Ignazio, dr. Dalma Giovanni, prof. Sablich Geza i drugi“ […].
Kako su potom djelovali ti disidenti?
Vratili su se u Rijeku, ali se nikada nisu priklonili fašizmu.
(izostavljeno…)
Tvoj otac je više puta bio zatvaran…
Zatvaran od strane fašista kao subverzivna osoba: prilikom raznih manifestacija zatvarali su ga preventivno. Dužnosnik koji je vodio Ovra, komesar De Michele, kako bi saznao aktivnosti mog oca pokušao je stupiti s njim u poslovne odnose, a budući da nije bilo ničega nezakonitog, nije imao hrabrosti to prijaviti u Rim, čime je omogućio nastavak progona mog oca, temeljenih na anonimnoj prijavi koja ga je optuživala da špijunira u korist Jugoslavije. Sve se to nalazi u policijskom dosjeu koji smo preuzeli nakon 8. rujna 1943. Dosje smo spasili tako što smo ga sakrili u međuprostoru između drvene obloge koja je okruživala cijelu blagovaonicu naše vile i vjerojatno je još uvijek tamo. Ako odem u Rijeku pokušat ću ga pronaći. Čitajući sadržaj dosjea, moj otac, čovjek poštena i iskrena karaktera, bio je posebno pogođen anonimnom optužbom; na drugom je listu također pisalo „zloglasni Sincich viđen u Beogradu“, gradu u kojem nikada nije bio. Tek tada je shvatio, ali već je bilo kasno, da je bio proganjan više zbog lažne anonimne prijave nego zbog svog „zanellizma“.
(izostavljeno…)
U svom sjećanju, govoreći o poznatom sastanku u kući Blasicha 1944. između autonomaša i jugoslavenskih partizana, pišeš da su bili prisutni, osim tvog oca, Nevio Skull i Oskar Piškulić te „ako se dobro sjećam, dr. Josip Smodlaka kao predstavnik jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova; poznat je odgovor mog oca: ‘vi slijedite svoju sudbinu, a mi ćemo slijediti svoju’, kao što su poznate i riječi Piškulića: ‘ovdje će teći krv’“.
Je li ti to rekao tvoj otac, je li to njegovo svjedočanstvo?
Da.
„Svi autonomaši prisutni na sastanku bili su ubijeni, osim Peteanija“; zašto?
S obzirom na njegovo iskustvo i osobni ugled u stranci, bilo je odlučeno da se mog oca pošalje preko linija do Saveznika. Kada mi je to rekao, i da bih ga povrh svega trebao pratiti, bio sam oduševljen misijom, ali je odmah potom zabrinuto dodao: „ako jedan od vođa ode, što će reći moji sljedbenici?“ Stoga je poslan inženjer Leone Peteani zajedno sa sinom Luigi Peteani. Oni su, nakon što su prošli Trieste, prilično pustolovno stigli u Venezia, gdje ih je zatekao 25. travnja 1945. Putem CLN dobili su dopuštenje da nastave put, zaustavivši se u Bologna prije nego što su stigli u Roma. U Rimu se Peteani zauzimao za riječku stvar. Poznat je jedan njegov memorandum. Nažalost, u Rijeci se u međuvremenu događao pokolj, pa se inženjer uspio spasiti, ali više nikada nije mogao ponovno vidjeti svoj grad.
(izostavljeno)
Pokušajmo rekonstruirati, prema tvojim sjećanjima, tragično ubojstvo tvog oca koje se dogodilo 3. svibnja, na dan okupacije Rijeke od strane Titovih partizana…
Bio sam na dežurstvu u bolnici i posljednji put sam razgovarao s ocem 2. svibnja 1945., prije nego što sam otišao na službu u bolnicu gdje sam odrađivao iscrpljujuće smjene dežurstva. (…) Kao dežurni liječnik nisam mogao napustiti bolnicu dok ne bi stigla zamjena, a zamjena nikada nije dolazila; bio bih kažnjen da sam napustio bolnicu bez dežurnog liječnika. Zbog toga nisam mogao znati tko je prisustvovao barbarskoj egzekuciji mog oca. Gospođa Libera Cobelli, koja živi u Trieste, mnogo godina kasnije rekla mi je da ga je vidjela s rukama vezanim špagom i izvrnutim džepovima kao da je lopov, grubo gurana od strane krvnika koji su ga vodili u smrt. Oskar Piškulić zapovijedao je tim krvnicima. Svi radnici iz brodogradilišta bili su vani i vikali „Mazèlo! Mazèlo!“ *. Radnici nisu ni znali tko je čovjek kojeg vode u smrt ni zašto. Brodogradilište je bilo nasuprot tvornice kemijskih proizvoda *. Bilo je i drugih prisutnih kada su ga strijeljali, poput nekog Berghinija (Berghicha), poznanika koji ga je pratio, neprijatelja i znatiželjnika. Gospođa Cobelli mi je također rekla da je bilo prisutno više zaposlenika tvrtke Rivolta, čiji je i ona bila dio. Unatoč mojim ponovljenim pozivima, zastrašena ne znam čime, nije htjela svjedočiti na suđenju u Rimu. Isto je učinila i gospođa Udovich, koja je živjela u Stresa, sada pokojna, koja je posljednji put u zatvoru, još žive, vidjela Gigliolu Sennis i njezinu majku. Treba napomenuti da je Lolin otac bio poznati antifašist.
Tko je došao po tvog oca?
Oskar Piškulić osobno je došao u kuću, pred mojom sestrom održao je kratko, prijeko suđenje, on sa svojom suprugom, a zatim su ga odveli; moj otac se oprostio s majkom.
U svom sjećanju navodiš da si se obratio Piškuliću kako bi pitao za svog oca, kamo su ga odveli…
Odgovorio mi je da su ga ostavili u tvornici kemijskih proizvoda. Tamo je ubijen, ali mi Piškulić nije rekao da je ubijen. Nitko mi nije rekao da je mrtav.
Dakle, Piškulić ti nije rekao što se dogodilo?
Ne, ali vidjevši njegovu zabrinutost i nelagodu, otišao sam kod jedne od tadašnjih najviših gradskih vlasti, partizanskog časnika Carlo Manià, koji mi je s nadmenošću rekao da ga je, kao neprijatelja naroda, trebalo ukloniti. Tako sam saznao tužnu vijest i, doznavši točnu lokaciju, otišao sam u sanitarni ured općine kako bih dobio sredstva za preuzimanje tijela svog oca. U tom je trenutku sanitarni ured vodila partizanka Gioia La Neve, koju sam dobro poznavao, pokći dr. Scrobogne, nekada gorljivog zanellijanca, kasnije protitovskog. La Neve je, iako tek na prvoj godini medicine, bila imenovana „zdravstvenom referenticom“ grada.
Pogrebno vozilo bila su kola hvatača pasa, kojima je upravljao očev prijatelj iz djetinjstva. Došavši na kobnu livadu, zatekao sam tijelo svog oca kako leži na boku, na blagoj padini, s maramicom u ruci i pokraj sebe, uredno položeno, ne sjećam se je li bio kaput ili jakna, kao da je htio još na trenutak uživati u životu. Pregledom sam utvrdio da je umro hrabro, bez gubitka urina, što se često događa kod strijeljanih, kako su potvrdili i očevici. Nepotrebno je reći da su ga opljačkali: novac, dokumente i moj kronograf „Tavannes“, koji je nosio umjesto svog sata koji je bio na popravku kod Natticha i koji nikada nismo uspjeli vratiti. Još jedan težak trenutak bio je kada smo ga položili u lijes i odvezli u mrtvačnicu na groblju, gdje ga je jedna dobra duša sredila, zalijepivši mu glavu pogođenu smrtonosnim hicem.
Na groblju je bila jedna osoba, očito simpatizer autonomaša, koja je pokušala dostojno urediti ta tijela – očevo, Blasichevo i još jednog autonomaša kojeg nisam poznavao. Iznad su letjeli američki zrakoplovi koji su bacali letke „oslobodili smo vas!“, a ja sam, plačući sa svojim rođakom, govorio: „da, da, oslobodili ste nas života!“.
Pokopan je 7. svibnja u grobnici obitelji Garzotto, ali nam je savjetovano da ne organiziramo sprovod; ispratila ga je moja teta, odnosno starija sestra Giovanna Potosnjak. Također nam je savjetovano da ne stavljamo ime kako Riječani ne bi dolazili na grob. Nakon nekoliko godina stavili smo ime i danas mu se odaje počast kakvu zaslužuje.
Ja ga nisam mogao ispratiti jer su me već bili odveli s odredištem u Pazin. Budući da sam bio odsutan nekoliko mjeseci, nisam mogao sačuvati dokumente koje je moj otac ostavio u svom uredu i koji su bili u sefu, stare slike koje su se tamo nalazile, bankovne izvještaje itd. Već 26. svibnja, dok sam bio na vojnoj službi u Pazinu, iz kuće su odnijeli automobil O.M., koji je već bio naslijeđem moj.
Usput, kada sam se 1956. nalazio u Milano na specijalizaciji, iz tramvaja sam ugledao Gioiu La Neve na pločniku. Odmah sam sišao kako bih joj rekao što mislim, ali mi je na moje oštre riječi ona mirno odgovorila da mi je pomogla, osiguravši mi pocinčani lijes za mog oca, što je u to vrijeme bila rijetkost. Budući da sam bio gospodin, nisam nastavio s optužbama na njezin račun i pustio sam je.
Giuseppe Sincich mlađi
Napomena:
*mazelo (čita se macelo) je na fiumanskom “ubijte ga”.
*”Tvornica kemijskih proizvoda” u brodogradilištu 3.maj.
Korištena literatura:
Orietta-Moscarda-Oblak-L elaborato sull attivita delle organizzazioni e gruppi nemici a Fiume dell ottobre 1946
Intervju 2006. Giuseppe Sincich, autonomista e antifascista, assassinato il 3 maggio 1945 nei ricordi del figlio
