Tih mjeseci dok je RiDS branio NL, novinska je redakcija bila oblijepljena riječkim trobojnicama, koja je nakon raspada komunizma doživjela svoj feniks. Općina Rijeka bila je iznimno bogata općina. No ubrzo na grad svoje šape stavit će riječki SDP i doslovno će sisat krv iz njega do posljednje kapi.
Nekoć jake riječke firme padale su jedna za drugom u privatizaciji. 90-tih i Novi list je prolazio kroz pretvorbu iz društvenog poduzeća u privatno.
Država tada nije blagonaklona Novom listu. Htjela ga je stavit pod kontrolom države pa je u tu svrhu za predsjednika Upravnog odbora imenovala policijskog dužnosnika Zdravka Židoveca (nekoć i urednika “Vjesnika) no tad je bio u svojstvu zamjenika ministra unutrašnjih poslova.
U ljeto 1992. u HDZ su prešli predsjednik Skupštine općine Rijeka, Željko Lužavec i ministar bez lisnice Darko Čargonja (uskoro će postat potpredsjednik Vlade u kabinetu Hrvoja Šarinića još jednog HDZ-ovog poltrona Franje Tuđmana, koji će raditi na teritorijalnom, smanjenju granica Grada Rijeke, zalagao se za to da se i Sušak odvoji od Rijeke u zasebnu općinu.
Lužavec je nagrađen pozicijom ministra pomorstva, prometa i veza koju je obnašao od 1996. do 1999.
Glavni urednik Novog lista bio je veliki Veljko Vičević (1990.-1997.) koji je u svojem razdoblju napravio od Novog lista uglednu novinarsku kuću, unatoč političkim pritiscima. Ne štedeći sebe , ulazio je u konflikte s najvišim državnim dužnosnicima i vrhom države.
Peticiju “Riječkog demokratskog saveza” za podršku Novom listu ali i lokalnoj postaji TV Adria kojoj je tada zabranjeno emitiranje, kao i radio Rijeci kojoj je prijetilo skraćivanje programa, potpisalo je 17 000 Riječana.
Direktor Novog lista , Zdenko Mance pisao je Zlatki Mateši (“Nismo riječke guske u zagrebačkoj magli” ) da povuče imenovani odbor i dozvoli slobodnu, autonomnu pretvorbu kuće bez uplitanja države.
