Ezio Loik rođen je 26.09.1919. u Rijeci (Fiume), umro 04.05.1949. u zrakoplovnoj nesreći kraj Torina. Bio je jedan od najvećih riječkih nogometaša svih vremena.
Loik je odrastao u radničkoj obitelji nakon Prvog svjetskog rata : njegov otac, Amleto, radio je u tvornici, gdje su se proizvodila torpeda.
Nogomet je igrao u riječkim klubovima “Leonida” 1933–35. i “Fiumana” 1936–37. Loik je u Rijeci dobio nadimak »Slon«.
Fiumana, koja je tada igrala u Serie C, ga je 1936. godine u dobi od 17 godina regrutirala u prvu momčad, gdje je odigrao 41 utakmicu i postigao 12 golova.
Ezio Loik na Omladinskom igralištu na Campettu.
Bio je pokretljiv vezni igrač, s velikom fizičkom izdržljivošću, precizno je branio, trčao kao luđak, pa čak i znao zabijati. To su bile karakteristike koje su privukle pozornost ni manje ni više nego AC Milana, koji ga je potpisao i koristio tri sezone.
1937.–1940. A.C. Milan nastupa 53, golova (10)
Godine 1940. regrutirala ga je Venezia , koja ga je uparila s vršnjakom, Valentinom Mazzolom, kojeg je slučajno otkrio: tijekom vojne službe u Veneciji.
Dobio je dres s brojem 10, a Loik s brojem 8: rođeno je jedno od najimpresivnijih partnerstava u talijanskom nogometu , kasnije učvršćeno u Torinu i reprezentaciji. U međuvremenu, stekao je i slavu Venezije, vodeći ih do trećeg mjesta u Serie A i osvajajući Coppa Italiju na štetu Rome.
GRANDE TORINO
U Torinu je Loik osnovao obitelj. Zajedno sa svojim nerazdvojnim Mazzolom unajmio je stan u Via Moretta; da bi došli na trening, njih dvoje su se vozili tramvajem, a zatim pješice išli do terena; na tom kratkom putovanju prošli su pored kuće u kojoj je živjela žena s kojom se je sprijateljio, Lilia Jon Scotta. Njihova veza, međutim, zapalila se u ekstremnom okruženju: skloništu od zračnih napada (bila je to sredina rata), gdje su se ona i on sklonili tijekom bombardiranja. Vjenčali su se u rujnu 1944., putujući u crkvu tramvajem; sljedeće godine rodila se kći Mirella . Ezio kad god bi sreo prognanika iz Rijeke, pitao bi ih treba li im što i često bi posegnuo za novčanikom. Redovito je slao novac kući roditeljima i braći Egeu i Ervinu.
OSVOJENI UZASTOPNI NASLOVI: 1942./43., 1945./46., 1946./47., 1947./48., 1948./49.
Nastupa 176, golova 70.
Ezio Loik (označen) – Valentino Mazzola (desno od njega) : nerazdvojni dvojac.
Ezio Loik igrač nogometnog kluba Torino.
04.05.1949. Ezio Loik, jedan od najslavnijih riječkih nogometaša svih vremena, velikan riječkoga i talijanskoga nogometa poginuo je u stravičnoj avionskoj nesreći , kada je zrakoplov s nogometašima i vodstvom najslavnijega »Torina«, novinarima i posadom, na povratku iz Lisabona, pao na planinu pored Torina, zvanu Superga, uz baziliku. Nitko nije preživio. Tadašnji Torino smatran je jednom od najboljih svjetskih momčadi, koja je osvojila zaredom 5 naslova prvaka Italije i čijih je čak deset igrača bilo u reprezentaciji Italije. Klub se od te tragedije zapravo nikad nije oporavio.
Mjesto pada zrakoplova, nosi spomen ploču. Poginulo je svih 18 igrača, 2 trenera, trio funkcionara, maser, 3 novinara i 4 člana posade.
Njihov uspjeh naglo je završio 4. svibnja 1949. kada se putnički zrakoplov Fiat G.212, u kojem se nalazila cijela momčad, srušio na potporni zid bazilike Superga u Torinu. Pad se pripisao gustoj magli i prostornoj dezorijentaciji zbog neispravnog visinomjera u kokpitu. Momčad se vraćala s prijateljske utakmice s Benficom odigrane u Lisabonu
REPREZENTACIJA ITALIJE
Za talijansku je reprezentaciju 1942–49. nastupio devet puta i postignuo četiri zgoditka. U najslavnijem timu u povijesti calcia igrao je i Riječanin Ezio Loik, koji je kao i Valentino Mazzola, najslavnije ime talijanskog nogometa, za reprezentaciju debitirao baš protiv Hrvatske, još 05. 04. 1942. godine.
Poraz Hrvatske u Genovi 1942.
Franjo Wolfl, opjevani golgeter zagrebačkog i hrvatskog nogometa se također kosnuo na vijest iz Piemonta, bila je riječ o ljudima protiv kojih je igrao. Slavni Valentino Mazzola, tada još igrač »Venezije«, i još neki iz tima »granata« su za svoju reprezentaciju naime debitirali 5. travnja 1942. godine u Genovi, baš s Hrvatskom. Osim Mazzole i Riječanina Loika riječ je o Giuseppeu Grezaru, onda još igraču »Triestine« i Giuglielmu Gabettou. Talijani su pobijedili 4:0, a hrvatska reprezentacija je istrčala u sastavu Urch, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Pleše.
Saga koju je ispričao nezaboravni skup igrača sa stadiona u Torinu prepričavat će se dok je kluba, miljenika radničkog Torina. Istina je da je »Torino« čitava desetljeća tražio put povratka na staze slave, sve do 1975. kada su Graziani, Pulici i Sala osvojili svoj zadnji »scudetto« u povijesti kluba.
Milanski mjesečnik Calcio 2000 uvrstio ga je među 150 najboljih svjetskih igrača u povijesti (2002.), a Novi list u najbolju postavu NK »Rijeka« (2011).
Ima i Rijeka 2.
