WALTER GIRALDI je sin poznatog riječkog zlatara Rudolfa Giraldia. Njegov otac radio je za najpoznatijeg riječkog kovača, Agostina Gigantea . Kada je tvrtka Gigante, čija se zlatarnica nalazila na Piazza del Duomo, prestala s radom, obitelj Giraldi kupila je svu opremu za izradu moretti, s potpuno ručno crtanim katalogom iz 1880. godine, koji danas ima neprocjenjivu vrijednost.
Također otkupljen je gotovo cijeli inventar prestižne zlatarske radionice Gigante. To je uključivalo i poznati katalog sa stotinama ručno crtanih crteža morčića, djelo koje je Rodolfo Giraldi uvijek nosio sa sobom, ljubomorno čuvao i ponosno izlagao. Za knjigu ““Il moretto fiumano”” izdavačke kuće EDIT, u jednoj vrlo iznimnoj prilici, dopustio je da se fotografiraju sve stranice.
S Rodolfom Giraldijem završava priča o davnim fiumanskim moretistima, onima koji su zanat naučili nakon dugog naukovanja i od iznimnih majstora, onima koji su u izradu nakita morčića uložili brigu, strast i ljubav. To je ono što je Rodolfo Giraldi radio do nekoliko dana prije svoje smrti. Njegovu ostavštinu poznati katalog i inventar drži Walter Giraldi, koji sad živi u Virginiji.
RODOLFO GIRALDI (1913.Fiume -17.07.2009. Falls Church,Virginia )
Posljednji zlatarski majstor riječkog „moreta”, Rodolfo Giraldi, više nije među nama. Impozantna ličnost, rođen u Rijeci 1913. godine (na Piazza delle Erbe*1, na uglu ulice Pipistrelli), od 1948. bio je u egzilu, najprije u Italiji, a zatim u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je uvijek s ljubavlju nastavio obavljati svoj posao i svoju strast – umjetnost zlatarstva. Rodolfo Giraldi nije propuštao vraćati se svome rodnom gradu sa svojom obitelji, redovito svake godine.
Učinio je to i prošle godine, kada je na Tjednu riječke kulture predstavljena fotomonografia “Il moretto fiumano” (EDIT), koju je napisala i priredila profesorica i povjesničarka umjetnosti Erna Toncinich, sa slikama Romana Grozića i grafičkim oblikovanjem Darije Vlahov Horvat. Tom je prilikom Rodolfo Giraldi ponovno zagrlio Maria Sirolu, jednog od svojih prijatelja iz mladosti, a tom je susretu svjedočio i naš list. Obojica starija od devedeset godina, usprkos svojim godinama, pokazali su toliku vitalnost da bi im se mnogi mogli diviti.
Rodolfo i Mario ispričali su nam kako su rođeni u Rijeci – prvi 1913., a drugi godinu ranije – te kako su se igrali na , gdje se nalazila zlatarnica obitelji Giraldi, podno Gradske ure, pokraj dviju slastičarnica i jedne trgovine čarapama. Ponovni susret za njih je bio golemo zadovoljstvo, baš kao i uspomene iz mladosti i stare Rijeke koje su izranjale između šale i šale. Rodolfo nam je ispričao o zlatarnici koju su njegovi roditelji otvorili 1911., godine kada se njegova majka udala. „Otac je već radio u zlatarskoj tvrtki koju su kasnije odlučili voditi zajedno. Tvrtka se zvala Gigante i bila je specijalizirana za izradu morčića. Godine 1925. tvrtka Gigante prestala je s radom zbog smrti vlasnika Agostina. Time je završilo jedno slavno razdoblje koje je započelo 1880. godine.
Godine 1929. – nastavio je Giraldi – umire moj otac. No majka nije napustila dućan na Zelenom trgu; bila je odlučna da nastavi djelatnost, oslanjajući se na moju pomoć. Ja sam završio školovanje 1930. i posvetio se zlatarskoj umjetnosti. Godine 1948. bio sam prisiljen napustiti Rijeku, nakon što su ‘Titovi ljudi’ zaplijenili sve što je pripadalo nama, uključujući i nekoliko kilograma nakita.”
Na toj istoj prezentaciji fotomonografije bio je prisutan i Rodolfov sin, Walter Giraldi, koji nam je ukratko ispričao povijest svoje obitelji. I on je rođen u Rijeci 1947., no već nakon nekoliko mjeseci cijela obitelj Giraldi krenula je putem egzodusa – najprije u Italiju, u Veronu, a potom 1956. u Sjedinjene Američke Države, gdje je Rodolfo nastavio svoj rad u jednoj njujorškoj zlatarnici. Nakon umirovljenja i dalje se posvećivao izradi moreta. Cijela obitelj redovito je sudjelovala na okupljanjima riječkih egzilanata u raznim dijelovima svijeta, jer je to, kako su govorili, „prilika da govorimo fiumanski dijalekt, koji je u mojoj kući u Americi uvijek prisutan”.
Rodolfo Giraldi, nastavio je proizvodnju morčića u New Yorku.
Tradicionalna riječkog zlatarstva nakon Rodolfa Giraldija više nema nasljednika ni učenika. U jednom intervjuu prije nekoliko godina, govoreći o svojim sinovima koji su krenuli drugim putem, povjerio je: „Amerika je postala naša domovina i ja sam ih morao pustiti. Moj sin Walter čak je napravio vojnu karijeru u mornarici. Da bi se bio zlatar, treba živjeti svaki trenutak stvaranja, aktivno sudjelovati i potpuno se posvetiti tom poslu. Tako sam odlučio… Listajmo zajedno moj katalog, pregledajmo uzorke, sa svečanom i tužnom spoznajom da se nalazimo pred nečim dragocjenim što je osuđeno na nestanak. Bilo bi lijepo misliti na školu, nastaviti tradiciju, bilo bi lijepo…” To je bio san koji je ostao u ladici. Ladica koja je sada zauvijek zatvorena. Anvgd Voce del Popolo.
*1 Trg Ivana Koblera : Trg Piazza delle Erbe (Trava) Najbliži prijevod naziva bio bi “Biljni trg” (onako kako Zagreb ima Cvjetni trg). Stvar je u tome da se na štandovima prodavalo voće i povrće, a ne riba ni meso (iako je trgu postojala poznata mesnica). Prodaja mesa i riba bila je na tržnici (Mercato civico, Mercati coperti), gdje je još danas i ribarnica.
ZLATARNA GIRALDI
Kartonski držač za čačkalice s reklamom zlatara Giraldi
Reklama Giraldi , piazza delle Erbe 3.
Kutija s beštekom zlatarne GIRARDI , zlatarne koja je bila smještana na trgu u Starom gradu na Koblerovom trgu (Piazza Erbe 3). Posrebreni pribor oznake PLATED 800 ITALY . Cijena 2015. je tada bila prava sitnica, 600 kn.
