Rijeka je bila jedna od najvećih emigracijskih luka u Europi za vrijeme AU.
Iz srednje Europe, točnije iz Austro-Ugarske, u razdoblju od 1871. do 1915. iselilo je 4.383.000 ljudi.
Ako se uzme u obzir cijelo stogodišnje razdoblje, od napoleonskih ratova do Prvoga svjetskog rata, broj se osobito ne povećava, ali ipak dostiže ukupno pet milijuna iseljenika. Dakle, desetina je europskih iseljenika rodom iz srednje Europe. Nakon Velike Britanije (11,4 milijuna), Italije (9,9 milijuna) i Irske (7,3 milijuna), ovo je područje najveći izvor iseljavanja.
Riječani uglavnom nisu živjeli loše i rijetki su iselili u Ameriku. Odlazili su uglavnom stanovnici iz okolice grada, šire regije. Više je iseljenika dolazilo iz hrvatske unutrašnjosti, a najviše ih je bilo iz Mađarske.
Od 1904. do 1913., u desetak godina, dakle, iz riječke je luke iselilo preko 300.000 emigranata. U vrijeme najvećega iseljavanja broj iseljenika prelazio je pedesetak tisuća godišnje, što je bilo više negoli je grad tada imao stanovnika.
Grad je zbog velikog broj emigranata trebao izgraditi primjerenu infrastrukturu. 1905.-6 izgradio se Hotel Emigranti u Industrijskoj.
To je mjesto bilo izabrano upravo zbog blizine luke i željezničkog pristaništa. U podrumu su bile smještene čekaonice, ambulanta, kupaonice, sobe za dezinfekciju i uredi za prodaju putnih karata. Na prvom i drugom katu bile su spavaonice i prostor za okupljanje emigranata koji su prošli sanitarnu i liječničku kontrolu.
No, prije te zgrade, emigranti su bili smješteni u Ulici Luki na Mlaki. Evo kako je izgledalo.
U to doba je u Rijeci bio konzul Fiorello La Guardia (od jeseni 1903. do 1906.)
Magyar Tengerpart objavilo poziv na natječaj za izgradnju, ali i vođenje iseljeničkog hotela. Postavljeno je niz uvjeta koje je trebalo zadovoljiti, pored ostalog budući iseljenički hotel se trebao nalaziti u blizini željeznice i luke, trebalo bi izgraditi barem dvije odvojene zgrade i to za najmanje 1.500 ljudi. Odvojeni prostori za muškarce i za žene, najmanje 30 spavaonica i 20 soba za obitelji, prostorija za državne organe uprave koja obavlja kontrolu dokumenata, dvije sobe za policiju i dvije ambulante za preglede iseljenika. Na navedeni se natječaj nitko nije javio, a jedini koji je mogao zadovoljiti barem neke uvjete (blizina pruge i luke) a već se bavio iznajmljivanjem stambenog prostora iseljenicima bio je Pietro Marač. S njim je Društvo za pomorsku plovidbu Adria sklopilo ugovor o pružanju usluga prenoćišta i hrane tj. dobio je koncesiju privremenog karaktera na pružanje navedenih usluga iseljenicima. Smještaj su nalazili u njegovim kućama u via Serpentina (Luki) i na Pioppi, ali i hotelu Sušak te u vojnom skladištu u via Castello (danas ulica Žrtava fašizma).
Tijekom boravka iseljenika u Rijeci, bilo je angažirano niz službi na gradskom, gubernijskom i državnom nivou. Posebna je uloga gradskog Odjela javne sigurnosti na održavanju reda te medicinskih službi „ljudi iz sjene“ tj. liječnika prisutnih kako kod iscrpnih liječničkih pregleda ili kao članova sanitarnih i drugih komisija čija je riječ odlučujuća kad su u pitanju higijenski, zdravstveni i humani uvjetima u kojima žive iseljenici u Rijeci. Jedna od takvih komisija u sastavu: protofisico dr. Mario Blasich, dr. Antonio Grossich, šef građevinskog ureda Rijeke, Luigi Bescocco i predstavnik vlasnika Giovanni Širola obavili su 19. prosinca. 1906., slijedom učestalih primjedbi Odjela javne sigurnosti gradskog poglavarstva inspekciju hotela za iseljenike u vlasništvu Pietra Marača u via Serpentina (Luki).
Još jedna slika emigranata u Rijeci ispred kuće za emigrante 1905. Tada Via Serpentina.
Lokacija je riješena i pronađena na našem forumu Lokalpatrioti Rijeka, od člana Sijori.
Prihvatilište na Mlaki ili Mlaci kako govore neki bilo je ovdje. Tada Via Serpentina. Ostaci Vie Serpentine koja se tako zvala jer je vijugala između kuća, su Ulica Luki i Bračka ulica
Ulica Luki
Zaista nevjerojatna i neprepoznatljiva lokacija.
