Kako je Split uzeo Rijeci, Mediteranske igre 1979. i stadion ?

Nažalost Rijeka ne uči ništa  iz svoje povijesti jer se slični obrasci ponašanja stalno ponavljaju. A onaj tko ne uči na svojim pogreškama, zaslužuje da ga se ruši.

Rijeka je prva dobila informaciju da će Jugoslavija dobit Mediteranske igre. No neozbiljnim i nikakvim pristupom, manjkom lokalpatriotizma i nikakvim zajedništvom, upravo je to ono što je Rijeku udaljilo od prilika koje bi je mogle pogurati naprijed. Rijeka je sama sebi pucala u nogu.

MEDITERANSKE IGRE U SPLITU 1979.

 Predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito i Ante Skataretiko predsjednik Izvršnog komiteta VIII. mediteranskih igara od 1976. do rujna 1979. je obnašao dužnost predsjednika Izvršnog odbora Mediteranskih igara u Splitu.

Pet dana nakon Titove smrti, Ante Skataretiko predsjednik nogometnog kluba Hajduk upućuje komunističkim vlastima u Zagrebu, službenu inicijativu da se novi stadion Poljud preimenuje u stadion “TITO”. Više o tome ovdje.

Prema tvrdnjama Ljube Španjola tada jednog od najmoćnijih jugoslavenskih gospodarstvenika, 1979. Rijeka je trebala dobiti Mediteranske igre, svu popratnu infrastrukturu te novi stadion koji ga je s lakoćom mogla izgraditi. No sam protiv svih nisam mogao. Zbog kočenja lokalnih vlasti i neradnika, jednostavno neimanja volje Split nas je tada preduhitrio i odnio Rijeci domaćinstvo ispred nosa. Dakako nemam ništa protiv njih, uložili su više truda i zalaganja, zajedništva. Sjeli u avion za Beograd i pokupili sve važne partijske činovnike i zasukali rukave. Ostalo je povijest. Ljubo Španjol brzo je politički “potjeran”, udaljen iz Rijeke a ono što nije mogao u Rijeci ostvarit, ostvario je u Novom Sadu osvojivši s njim povijesni naslov nogometnog prvaka u Jugoslaviji u sezoni 1988/89.

Ovako je izgledao Split i  Poljud davne 1977.g. prije nego su počeli radovi na izgradnji Gradskog stadiona. Grad i država brzo su dali potporu za kandidaturu, premda uopće nije bilo nikakve prikladne sportske infrastrukture u Splitu.

Na Kongresu Međunarodnog odbora Mediteranskih igara u Alžiru 22. kolovoza 1975.g. prihvaćena je kandidatura Splita za domaćina osme sportske smotre Mediterana. Glasanje je bilo tajno, Split je dobio 16 glasova, njegov konkurent Casablanca 9, dok je 1 listić bio prazan. Nastalo je veliko slavlje u cijeloj zemlji a pogotovo u Splitu. Na svoje su došli svi oni uporni entuzijasti koji su bili uporni i vjerovali da je ovaj projekt ostvariv.

Izgrađen je Split i dobar dio Dalmacije.
Grad i država brzo su dali potporu za kandidaturu, premda uopće nije bilo nikakve prikladne sportske niti prometne infrastrukture u Splitu.
Novac uložen u gradnju infrastrukture, bez sportskih sadržaja, iznosio je 3,4 milijarde tadašnjih dinara.
-izgrađen je veliki putnički terminal na aerodromu u Resniku
– pomorsko-putnički terminal u Gradskoj luci,
-kao i novi RTV centar.
–tunel Marjan
–ukop željezničke pruge,
te niz drugih zahvata kojima stvoreni su preduvjeti za rješavanje prometnih problema u gradu i okolici s posebnim naglaskom na gradnju trafostanica i dio obilaznice Splita.

Prije svega, Split je dobio prekrasan gradski stadion, u to vrijeme jedan od najljepših u Europi. Izgrađen je kompleks bazena na Poljudu, kao i velika i mala dvorana na Gripama. Izgrađena je streljana u Stobreču, kompleks teniskih terena na Firulama, kompleks malih dvorana za borilačke sportove na Gripama… Uz to, renoviran je stadion RNK Split, košarkaška dvorana “Jugoplastike” na Gripama, kao i igralište u Kaštel Gomilici.

Zahvaljujući MIS-u i drugi gradovi su dobili razne sportske sadržaje. Trogir je dobio novu sportsku dvoranu, dok je u Omišu obnovljeno nogometno igralište. Nadalje, uređen je hipodrom u Sinju, teren za streličarstvo u Supetru na Braču, veslačka staza u Zatonu, nogometno igralište u Zadru i Makarskoj, kao i sportska dvorana u Hvaru.

Na temeljima Mediteranskih igara izgrađena je moderna infrastruktura, koja je postala zamašnjak razvoja Splita i Dalmacije u sportskom pogledu. Kao i u pogledu mogućnosti za razvoj sportskog turizma.

 Novi kompleks bazena i gradski stadion. Na otvorenju je nazočilo 50 000 ljudi. A cijele Mediteranske igre trajale su samo 14 dana. (15. 09.1979.- 29. 09.1979.)

Budući da Split naravno nije mogao izgraditi potrebnu infrastrukturu, financiranje je osigurano kroz solidarnost i suradnju između jugoslavenskih socijalističkih republika i autonomnih pokrajina. Savezno izvršno vijeće osnovalo je Odbor VIII. mediteranskih igara za nadzor priprema.

Kako je Rijeka izgubila Mediteranske igre 1979.?

Rijeka, odnosno uspješni i karizmatični riječki gospodarstvenik Ljubo Španjol prvi je iz svojih provjerljivih krugova, dobio informaciju da će Jugoslavija dobit Mediteranske igre.

LJUBO ŠPANJOL naš član i dobitnik NAGRADE Grada Rijeke za životno djelo

Rijeka, kao jedina u cijeloj Jugoslaviji, tada imala ženu na čelu grada – Nedu Andrić. Rijeka je u to vrijeme bila u snažnom gospodarskom zamahu i ubrzano je kročila prema brojci od 200.000 stanovnika, nikad većem u povijesti grada. Ljudi su se slijevali u grad u potrazi za poslom i boljim životom iz svih krajeva, stanova se nije moglo izgradit koliko je ljudi pristizalo.

Zbog toga su mnogi bili prisiljeni useljavati u stara potkrovlja, prizemne šupe i improvizirane prostore gdje i danas žive mnogi Riječani, te su tako kasnije postali dijelom legaliziranog riječkog urbanog tkiva kakvo danas poznajemo.

U tom kaosu zatekla se i kandidatura Rijeke za Mediteranske igre 1979.

Ljubo Španjol pohrlio je gradskim vlastima predočit važnu informaciju, meč zlatnu loptu koju su imali u svojim rukama no naišao je na zatvorena vrata. Umjesto da što prije krenu u lobiranje istaknutih čelnika države na svoju stranu.

Riječki komunistički vlastodršci na čelu sa gradonačelnicom Nedom Andrić neozbiljno su pristupili cijelom projektu kandidature organizacije MI 1979. Split kad je saznao za to preduhitrio je Rijeku i angažirao sve moguće saveznike da te igre i dobije. Dao jamstva, napravio izvrstan program. Umjesto Mediteranskih igara, Rijeka je 1976. dobila koksaru u Bakru koja je ispuštala opasne tvari u okoliš. Nekoć predivni  zaljev izgubio je dušu i danas bez ikakvih ekoloških mjera zagađen prekrcajem ruda i pretvoren u jednu kanalizaciju svega lošega.

Stadion na Poljudu zapravo je riječka verzija stadiona na Kantridi

Prekrasan stadion izgrađen na Poljudu trebao je krasiti Kantridu, ali Rijeka je odustala od organizacije Mediteranskih igara 1979., koje je Split bez mnogo dvoumljenja objeručke prihvatio.
U NK Rijeci počeli su razmišljati o pravom nogometnom stadionu, bez atletske staze, kako bi dobili moderan sportski objekt. Odlučili smo da to bude natkriveno zdanje za 40.000 gledatelja, što danas sigurno izaziva poprilično čuđenje, ali u to vrijeme Rijeka je bila gospodarski snažan grad s oko 90.000 zaposlenih te 150.000 stanovnika, sa “svijetlom budućnošću” u svakom pogledu. Brojni metaloprerađivački pogoni trebali su svakodnevno velik broj novih radnika, a grad je jurio prema brojci od 200.000 stanovnika.

Vrhunski riječki arhitekt Boris Magaš, koji je projektirao, među ostalim, i hotelska naselja Haludovo na Krku te Solaris u Šibeniku, dobio je zadatak od koncerna Adriagradnja (Ljubo Španjol) da u australskom gradu Sydneyu “snimi” impresivnu zgradu Opere, izgrađenu od betonskih školjki, koja mu je trebala poslužiti kao nadahnuće za projektiranje nove Kantride.

Podizanje nove Kantride trebalo je biti realizirano u sklopu gradnje sportskih objekata za Mediteranske igre 1979. godine. Međutim, tadašnja riječka vlast nije željela prihvatiti organizaciju MI 1979.  U Splitu su Igre objeručke prihvatili te ih maksimalno iskoristili za razvoj grada. Osim što je Split dobio mnoge nove sportske objekte i novu prometnu infrastrukturu, sportska borilišta dobilo je i sedam dalmatinskih gradova, od Zadra, Šibenika do Makarske. Tako je lijepa Magaševa školjka, uz određene promjene, umjesto na Kantridi podignuta na Poljudu u Splitu.

POVIJEST SE PONAVLJA

Povijest je učiteljica života. MIR 1979.