U našu LPR redakciju, javio nam se Igor Doubek, koji je dubinsku analizirao fiumanski jezik i naš rječnik, koji je prvenstveno namijenjen govornicima hrvatskog jezika, što dosad nitko nije ni pokušao napravit.
Majka mu je i rođena Venecijanka, pa je mogao napravit i bolju usporedbu, ali i čuti fiumanske riječi, koje su se govorile u njegovo vrijeme.
Mi smo u obitelji govorili mješavinom standardnog jezika i venecijanskog dijalekta. Živjeli smo na Zametu, u ulici gdje su mnogi Fiumani, bivši stanovnici Staroga Grada, dobili stanove nakon što su im porušili zgrade.
Na vaš ću opis dodati da je jedna značajna karakteristika koja je obilježavala prave Fiumane bila poštenje.
Više o cijelom dopisu na linku i rječniku koji je obradio Igor Doubek, možete provjeriti u ovoj objavi.
DOPIS I RJEČNIK
Poštovani,
Ja sam penzioner koji ima više hobija i mnogo područja interesa pa stoga svaki slobodni trenutak koristim da steknem nove informacije i nova znanja, što bi rekli: za cjeloživotno učenje. Među mojim interesima spadaju neki strani jezici, ali i dijalekti, pogotovo venecijanski budući da mi je majka rođena Venecijanka. Njena se je obitelj doselila u Rijeku 1929. kada je ona imala tri godine, tako da se do kraja školovala ovdje. Njeni roditelji su bili državni službenici pa su uglavnom govorili standardnim jezikom, a majka je naučila dosta venecijanskog od jedne daljnje bakine rođakinje koja je živjela s njima jer im je vodila kućanstvo. Moja majka je dakle govorila fiumanski samo s školskim drugaricama, izvan kuće. U školi, a pogotovo u učiteljskoj, su učenike i studente odvraćali da govore fiumanski jer su mnogi Fiumani, u kojima je taj govor bio čvrsto ukorijenjen, imali ozbiljnih problema sa savladavanjem standardnog talijanskog jezika. Dijalekt ih je stalno vukao nazad. Kada je nakon rata majka postala učiteljica u jednoj gradskoj talijanskoj školi, uvjerila se je koliko je to istina. Situaciju je još više pogoršala poslijeratna izmjena stanovništva jer je, zbog naglog većeg prodora slavenskih riječi u lokalni dijalekt, pogotovo među mladima, nastao treći dijalekt, kako su ga neki talijanski učitelji nazvali. U četrdeset godina majčinog staža, njeni učenici koji su imali najbolji uspjeh u talijanskom jeziku nisu bili Fiumani, već Hrvati ili djeca stranih predstavnika u brodogradilištu „3. maj“ (Hrvat iz Bosne, Bugarka, Brazilac, sestre Južnoafrikanke itd.), koje su roditelji upisivali u talijansku školu prije svega jer se je u ono vrijeme nastava održavala samo u jutarnjoj smjeni.
Mi smo u obitelji govorili mješavinom standardnog jezika i venecijanskog dijalekta. Živjeli smo na Zametu, u ulici gdje su mnogi Fiumani, bivši stanovnici Staroga Grada, dobili stanove nakon što su im porušili zgrade. Imali smo jednu dobru susjedu Fiumanku koja je jako često dolazila nama u kuću. Od nje i od djece s kojima sam se igrao fiumanski dijalekt sam slušao praktički svaki dan, no iako ima puno riječi zajedničke s venecijanskim, nije mi baš ušao u uho zbog načina kako su izgovorali vokale. Fiumani, za razliku od Venecijanaca koriste prilično otvorene vokale što je meni tada izgledalo dosta čudno. Isti efekt mi je činio i tršćanski dijalekt koji je inače po mnogo čemu sličan fiumanskom. Međutim, na početku prošle godine potpuno sam promijenio mišljenje. Naime, slučajno sam na You Tube-u naišao na grupu vrlo simpatičnih Triestina koji na razne šaljive načine nastoje sačuvati i propagirati svoj dijalekt. Slušajući ih, pogotovo u šaljivim pjesmama na melodije poznatih hitova, počeo sam sve više cijeniti taj govor, a slijedom toga i fiumanski. Odmah sam se dao na traženje on-line rječnika oba dijalekta. Za tršćanski sam našao pristojan broj solidnih radova, a za fiumanski samo manji broj članaka ezula u kojima oni više-manje samo navode dio riječi kojih se još sjećaju. Doduše, naišao sam i na nekoliko stručnih radova koji obrađuju gramatiku, sintaksu, povijest i sl., ali ne sadrže dio s rječnikom. Među njima ima i jedan doktorski rad gospođe koja živi u Kanadi, ali zbog prestručne forme u kojoj je pisan nije me odmah zaintrigirao. Istini za volju postoji više tiskanih fiumansko-talijanskih rječnika, ali za svoje potrebe nemam namjeru ići u takav trošak.
Dakle, počeo sam razmišljati da bi bilo dobro da složim jedan primitivni fiumansko- hrvatski rječnik za moje unuke. Do pred kraj prošle godine bio sam koncentriran samo na ono što sam već imao, no, pred sam Božić, opet slučajno i na moje veliko zadovoljstvo, naišao sam na vaš prvi on-line Fiumansko – Hrvatski riječnik. Oduševila me je činjenica da je netko ipak došao na ideju da složi jedan fiumansko – hrvatski rječnik, makar to bilo nakon 80 godina, a posebno mi se svidjelo kako ste u svezi s time opisali Fiumane, „quei patochi“, što ja ipak nisam, jer je vrlo blizu onome što mi je o njima govorila majka Venecijanka. To je po mom sudu do sad najobjektivniji i najvjerodostojniji, stoga najpošteniji opis Fiumana koji sam do sada pročitao. Nažalost, kako i sami navodite, hrvatski povjesničari i političari, ideološki opredijeljeni, nisu o Fiumanima imali baš dobro mišljenje pa je zato od službenih krugova ignoriran i njihov govor. Znate već: šete bandijere itd. Naravno, bilo je onih laktaša koji su se gurali uz svaku vlast, čak pljuvajući na svoje porijeklo, ali ostali su bili prisiljeni prihvatiti svaku zastavu koju su im nametali jači. Talijanski pak povjesničari u većini još uvijek „ne vide“ ostale etničke skupine koje su bile sastavni dio fiumanskog korpusa, a to se događa i dijelom među potomcima esula, druge i treće generacije.
Na vaš ću opis dodati da je jedna značajna karakteristika koja je obilježavala prave Fiumane bila poštenje. I o tome mi je govorila majka, a naišao sam na više izvora koji to potvrđuju. Navest ću samo tri primjera. Npr. kruh ili mlijeko koji bi pekarski naučnici ili mlekarice ostavljali pred vratima stanova nitko nije dirao niti prisvajao. Mlekarice su na kraju mjeseca dolazile s knjižicom u kojoj su imale evidenciju robe koju su dostavile i nikada nisu imale problem sa naplatom, nakon koje su gazdaricu darivale s posudicom skorupa, vrhnja ili putra. Fiumani su dugove trgovcima, koji su prodavali na vjeru (veresiju), podmirivali isti dan po primitku plaće, a po tome su bile posebno poznate „tabachine“. To znam iz prve ruke jer su roditelji moje majke bili zaposleni u upravi tvornice duhana. I obveze prema državi su revno ispunjavali. Naime, nakon aneksije, doseljeni „regnicoli“, mahom iz južne Italije, su se čudili što Fiumanima iskreno prikazuju svu svoju zaradu poreznim vlastima. Kada bi onima koji nisu bili baš sretni aneksijom rekli da su Talijani, ovi bi odgovarali da to nisu jer su samo Fiumani, što „regnicoli“ i nacionalisti nisu mogli shvatiti. Jedan broj autonomaša je čak otišao u šumu k partizanima nadajući se da će nakon rata Rijeka postati slobodan grad, no ostali su neugodno zatečeni 1945. kada su se partizani okrenuli protiv njih i u gradu sproveli čistke pa su tek tada, jer im je ubrzo Italija ipak pružila ruku, odlučili da se deklariraju kao Talijani, a to danas čine mnogi njihovi potomci raštrkani po svijetu.
Vaš rječnik me je konačno potakao da od vašeg i svog materijala te od onoga što još pamtim složim jednu svoju verziju rječnika, za unuke. Prvih dana ove godine ponovno sam „prelistao“ i proučio sve materijale koje sam posjedovao, uključujući i doktorski rad („Linguistic Identity of the Dialect of Fiume“ by Đurđa B. Rosić – Degree of Doctor of Philosophy Department of Italian Studies – University of Toronto – 2002), koji je, koliko je meni poznato, do sada najtemeljitiji tekst o fiumanskom dijalektu, iako mi se čini da sadrži nekoliko manjih grešaka. Nakon toga odmah sam prionuo poslu.
Nisam lingvist, već samo amater, hobist, stoga nisam imao namjeru napraviti ni stručan rad, niti napisati novu bibliju fiumanskog dijalekta, kao što vjerujem da niste ni vi. Složio sam na hrpu veliki broj riječi koje sam izvukao iz sjećanja i pokupio iz tuđih radova i tekstova, ali se nisam upuštao u nikakvu gramatičku analizu. Zanima li vas gramatika savjetujem vam „Il dialetto fiumano – Saggio grammaticale – link: https://www.openstarts.units.it/server/api/core/bitstreams/251ddfc4-4358-438c-b436-1e282f5d16a7/content
Kako vidim i vi ste svjesni da fiumanski dijalekt nije bio homogen i da su se u raznim dijelovima grada i u različito vrijeme govorile ponešto drugačije varijante. Međutim ja mislim da danas sve te riječi zaslužuju da se zapišu na jednom mjestu, stoga nisam se zamarao istraživanjem da li one vuku korijen sa Gomile ili iz novijih dijelova grada. Mnoge od tih riječi očito su tzv. „panvenetske“, tj. pripadaju više-manje svim venetskim dijalektima, a druge su praktički riječi standarnog talijanskog jezika kojima je završetak „fiumaniziran“, stoga je pitanje koliko se koja od njih može klasificirati kao originalna fiumanska. Neke sam svjesno zanemario, jer ih se može naći u drugim on-line venetskim rječnicima, a jedan broj mi je zasigurno promakao. Nakon rata u Rijeku su došli i neki istarski Talijani ili govornici istrovenetskih dijalekata te monfalkonesi, koji su vjerovali u svjetlu komunističku budućnost. U mojoj ulici ih je bilo nekoliko, koji su također unijeli u lokalni dijalekt pokoju svoju riječ, koju sam vjerojatno ja pokupio.
Ako pažljivo usporedite svoj s mojim rječnikom primjetit ćete da nisam od vas preuzeo nekoliko riječi, a to iz razloga što su meni posve nepoznate jer ih nikada ranije nisam čuo izgovoriti od neke osobe niti sam ih drugdje pročitao u nekom tekstu, niti sam ih sada mogao igdje provjeriti.
Svakoj riječi za koju sam smatrao da je potrebno navesti kako se izgovara učinio sam i to, no moram naglasiti da zasigurno ćete u nekim drugim izvorima naći razlike. Naime, svi Fiumani nisu uvijek riječi izgovarali ili ih danas ne izgovaraju na isti način. Stvar je dosta zamršena pa svi koji o tom dijalektu pišu nemaju posve jednak stav. Čuti pet, šest, deset govornika može pomoći da se napiše neki stručni rad, no to ne garantira da je to baš sve što je trebalo čuti. Da bi uzorak bio zaista mjerodavan, trebalo bi čuti mnogo više stalnih govornika, možda stotinjak, a ovisi i koliko onaj koji ispituje ima fino uho. Kako vrijeme prolazi fiumanski koji se danas govori, sve se više udaljava od govora koji je bio u upotrebi pred stotinjak godina. Uostalom, možemo li današnjim govornicima posve vjerovati? Zato se mi moramo doslovno ponašati kao paleontolozi, koji po dijelu lubanje, zubu ili kralješku pokušavaju rekonstruirati cijelo biće koje je izumrlo pred desetke tisuća godina. Ne preostaje nam drugo nego čeprkati po starim pisanim dokumentima, člancima, venetskim riječnicima i pokojem stručnom radu te za usporedbu slušati Triestine, Polezane itd.
Pokušati ću sa par primjera objasniti na što mislim.
Npr. riječi „maia“ i „maion“ (pulover/đemper i debeli đemper), koje negdje pišu sa „i“, drugdje pišu „maja“ i „majon“, tj. sa „j“. Neovisno od toga, neki ih govornici izgovaraju na način da se jasno čuje vokal „i“, kojega u nekim slučajevima slijedi jedva primjetan, kao da je pol pojeden, „j“ (maija). Drugi ih pak izgovaraju tako da se čuje samo „j“. Ja sam jedan od onih prvih i mislim da je to subjektivno te da ovisi o tome u kojoj je okolini netko proveo prvih pet-šest godina života, tj. kako mu se je u djetinjstvu formirao govorni aparat.
Nekada se u talijanskom jeziku slovo „j“ nije tako rijetko upotrebljavalo kao danas. U jednom momentu su se talijanski jezikoslovci složili da se to slovo izbaci iz redovne uporabe za sve riječi u standardnom jeziku i da se dozvoli samo kao početno slovo za neka stara imena i prezimena i u riječima stranog porijekla (jazz, jeep, jockey, jugoslavo, jukebox i možda još po koja). Zbog toga neki autori i kada pišu fiumanski poštuju to pravilo.
Zatim, isti problem se pojavljuje sa izgovorom „c“ i „z“. Neki puta je između njih primjetna jasna razlika, a ponekad je ona mnogo manja. Čuo sam ljude izgovarati slovo „z“ ponekad kao „dz“, tj. onako kako ga Talijani izgovaraju u riječi „zappa“ → motika, a ponekad kao „ts“ tj. kao hrvatski „c“ ili vrlo blizu. Nije lako procijeniti kakav je ispravni izgovor za riječi koje čitate, a da ih nikada ranije niste čuli izgovoriti. Ne možete se osloniti 100% čak ni na ono što o tome nađete u postojećoj literaturi. Isto vrijedi i za glas „č“ jer ga Talijani, a slijedom toga i Fiumani izgovaraju u principu kao nešto između našeg tvrdog „č“ i mekog „ć“. U govoru ga ponekad više, a ponekad manje naglašavaju, i razlika je ponekad jedva primjetna, stoga sam se, kako bih koliko-toliko pružio neku indikaciju, ravnao po vlastitom iskustvu i logici, no za takvo što hrvatska slova „č“ i „ć“, s kojima sam se zbog jednostavnosti poslužio, nisu uvijek prikladni znaci.
Problem fiumanskog dijalekta, koji se već pomalo gubi, je taj što ne postoji neka javna ustanova ili udruga koja bi ga jednom za svagda stručno kodificirala, stoga razni autori imaju određenu slobodu da sami izaberu način kako će ga pisati i izgovarati. Međutim, velika većina onih koji pišu u tom dijalektu se više-manje ravnaju imitirajući autore koji pišu na ostalim venetskim dijalektima, što podrazumijeva da poštuju osnovna pravila pisanja koja važe za standardni talijanski jezik: „ci“, „ce“ (či, če), „chi“, „che“ (ki, ke), „gi“, „ge“ (đi, đe), „ghi“, ghe“ (gi, ge), „sci“, „sce“ (ši, še), no „ss“ samo u onim riječima kada se ispred vokala izgovoraju kao hrvatski „s“, jer se inače jednostruki „s“ ispred vokala izgovara kao naš “z“: rosa → roza = ruža i rossa → rosa = crvena. Osim ove iznimke u pisanju, koju neki autori ipak ne poštuju, fiumanski dijalekt, kao uostalom i svi drugi venetski dijalekti, ne poznaje riječi koje se izgovaraju na način da se glasovi duplaju, stoga „bb, cc, dd, gg, ll, mm, nn, pp, rr, tt, vv, zz“ u fiumanskom pisanju i izgovoru ne postoje. Ja sam se priklonio onima koji „ss“ koriste“. No, unatoč naprijed rečenom, ima i razlika npr. u pisanju glasa „č/ć“ na kraju riječi. Neki pišu „c’ “ s apostrofom, a drugi kao „ch“, koji se ponekad koristi i za glas „h“.
Postoji i problem s naglascima. Neki ih pišu, neki ne, jer praktički svi radovi su namijenjeni prvenstveno govornicima talijanskog jezika. Međutim, mi ovdje radimo na riječniku namijenjenom prije svega govornicima hrvatskog jezika pa bi ih ipak trebalo staviti, pogotovo tamo gdje mijenjanjem položaja mijenjaju značenje riječi. Takvih primjera nema mnogo, ali ih ipak ima. Akcente sam stavio samo na fiumanskim riječima, a ne i na izgovor. S tim ću se pozabaviti jednom drugom prilikom. Za sada položaj akcenata može pomoći i Hrvatu shvatiti koji se slog naglašava. Treba voditi računa i o tome da su riječi navedene u infinitivu i da deklinacijom i konjugacijom akcenti također mijenjaju položaj. Za neke naglaske sam se oslonio na druge izvore, a neke sam dodao na osnovu vlastitog sluha i sjećanja. Nadam se da nisam s time pretjerao. Koliko sam bio točan neka sude oni koji znaju više od mene. Ukoliko želite ući dublje u to preporučam vam još i rad: „Il dialetto fiumano – Premessa e fonologia di Maria Batò”, od Nelide Milani-Kruljac.
Po uzoru na neke druge rječnike izabrao sam pisati početna slova riječi malim slovom osim u slučaju toponima i imena naroda te opća imena stanovnika pojedinih lokaliteta, i kako Talijani pišu velikim početnim slovom samo imena starih naroda, a današnjih malim. To zato da bi se ta imena jasno isticala.
Odustao sam od navođenja mnogih riječi koje su istovjetne talijanskom standardu jer u porodici govorimo talijanski pa nama to nije nužno, ali i zato što bi volumen ovog rječnika znatno narastao. Iz istih razloga, osim u nekoliko iznimnih slučajeva, gdje sam to smatrao interesantnim, odustao sam i od predugih dodatnih objašnjenja. Neka sam vaša ispravio jer nisu baš točna.
Gdje god sam smatrao da je dobro navesti konkretne primjere u rečenicama, na prvo sam mjesto stavio frazu ili rečenicu na fiumanskom dijalektu, a tek iza hrvatski prijevod. Neke sam vaše primjere zadržao, neke sam malo izmjenio, a neke sam izostavio. Naime, smatram da ako se želi prezentirati stvarni govor, ispravnije je najprije navesti rečenicu onakvu kako bi ju složili Fiumani „patochi“, a tek zatim prijevod, a ne obrnuto. Fiumanski često imitira sintaksu hrvatskog jezika i sadrži veći broj riječi hrvatskog porijekla, međutim ta dva jezika nisu istovjetna za prijevod.
Budući da tražite pomoć da nadopunite svoj rječnik šaljem vam kopiju moje proširene verzije koju sam jednostavno „zajahao“ na vašu, tj. više-manje sam zadržao vaš predložak kako bi vam uspoređivanje učinio lakšim. Ja vam na taj način želim zahvaliti i odužiti se jer sam prošlih godina, na veliko zadovoljstvo i za vlastitu uporabu, preuzeo mnoge podatke sa vašeg portala/foruma kojega izrazito cijenim jer je u kratko vrijeme postao prava mala enciklopedija grada Rijeke, a budući da mi je otac bio Sušačan, reći ću i Sušaka.
S poštovanjem
Igor Doubek
Rijeka, 21.01.2025.
U prilogu fiumanske riječi s opisom u wordu.