Branko Fučić (1920. – 1999.) bio je hrvatski povjesničar umjetnosti, akademik, književnik i jedan od najvećih istraživača hrvatske glagoljaške i srednjovjekovne baštine. Rođen u Dubašnici na otoku Krku, najveći dio života posvetio je proučavanju kulturne povijesti Istre, Kvarnera i hrvatskog primorja.
Njegov doprinos posebno se ističe u otkrivanju, čitanju, rekonstrukciji i novom tumačenju glagoljskih natpisa. Otkrio je srednjovjekovne freske u crkvici sv. Jerolima u Humu iz 12. stoljeća te brojne glagoljske grafite, među kojima i poznati Humski grafit. Autor je niza važnih knjiga koje su približile hrvatsku baštinu široj javnosti. Umro je u Rijeci 31. siječnja 1999., a pokopan je u Dubašnici uz staru crkvu sv. Apolinara.
Na ovom starom groblju pokopan je i član poznate riječke, fiumanske obitelji Adamić.
Posebno je istraživao Bašćansku ploču i crkvu sv. Lucije, u kojoj se nalazila. Osim toga, objavio je više od stotinu tekstova o hrvatskom glagoljaštvu u mnogim znanstvenim i stručnim publikacijama. Osim malih kulturnopovijesnih monografija spomeničkih područja i pojedinih spomenika (Sv. Marija od Lakuća, 1987.; Apsyrtides, kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja, 1990.; Sv. Vid katedrala, 1994.; Gaštronomija grišnoga fra Karla s Dubašnice, 1996.; Vid Omišljanin, 1996.), pisao je kratke crtice o spomeničkoj baštini Istre i Kvarnera, koje je 1992./94. objavljivao Hrvatski radio iz Rijeke i Zagreba. Poslije su objavljivane u Novom listu, a zatim skupljene u knjigu (Terra incognita, 1997.). Druga knjiga kulturnopovjesna crtica objavljena je postumno (Fraške, 1999.). U mladosti je pisao i pjesme, a stil mu je i u pisanju tekstova o stručnim zanimljivostima bio vrlo istančan. Član suradnik JAZU bio je od 1975., izvanredni član od 1983., a redovitim članom HAZU postao je 1991.
Tijekom dugogodišnjeg plodnog rada Branko Fučić bio je ponajprije terenski istraživač, propješačio je gotovo cijelu Istru, Hrvatsko primorje i kvarnerske otoke, tragajući uvijek za nečim novim.
Slušateljima Radio Rijeke ostale su u sjećanju njegove emisije “Terra incognita”, kao i “Fraške”, koje je zajedno s njim, tijekom 90-ih godina, uređivala novinarka Radio Rijeke Ljiljana Jerkić, a možete ih poslušati na poveznici ovdje
U svojoj knjizi „Terra incognita” (1997./1998.) Fučić se osvrnuo i na pitanje riječkog grba te iznio zanimljivo osobno promišljanje. Smatrao je da bi Rijeka trebala baštiniti svoj stari povijesni grb — Leopoldov grb s dvoglavim orlom i geslom „Indeficienter” — ali ne kao simbol odanosti Habsburzima, nego kao simbol kontinuiteta, otvorenosti i razvoja grada. Za njega je riječ „Indeficienter” („nepresušno”, „bez prestanka”) imala značenje trajnog toka života, rada, prometa, stvaralaštva i blagostanja — baš kao što nepresušno teče Rječina.
Evo izvađenog teksta:
A što smo učinili mi u razdoblju socijalizma. Po istoj liniji bijega od austrijskoga orla nehotice smo došli na d’Annunzijev grb, još manje: bez »indeficienter« i bez hrašća: iscjedak iz urne.
Dođe li ikada do referenduma o grbu grada Rijeke, glasovat ću za heraldiku, za stari, povijesni Leopoldov grb s orlom i sa »indeficienter«. Samo, meni će »indeficienter« značiti ne neko odano služenje Habsburzima, nego želju da onako, kako nepresušno teče Rečina, tako neka Rijekom teče i promet i stvaralaštvo i napredak i blagostanje.
Terra incognita djelo je Branka Fučića, klasika povijesti umjetnosti kao jedne od povijesnih znanosti, ujedno vještog pisca nenadmašnog u popularizaciji znanosti. Gotovo svi tekstovi skupljeni u knjigu nastali su na osnovi njegovog terenskog rada. Putujući Istrom, Kvarnerskim otocima i Primorjem te zavirujući u arhive u Mlecima i domovini, Fučić je skupio niz zanimljivosti vezanih za kulturnu prošlost Hrvata i Hrvatske.
Riječki grb i trobojnica stanje danas
Treba reći i ono što se često prešućuje. Dio riječkih političkih struktura vezanih uz nasljeđe komunizma (kojima su simboli poput Galeba i crvene petokrake na riječkom neboderu ostali važan dio identiteta) godinama je djelovao protiv povratka izvornih riječkih simbola — povijesnog grba i riječke trobojnice.
Prema ovom tumačenju, tijekom 1990-ih postojali su otpori i opstrukcije prema donošenju originalnog riječkog grba te prihvaćanju riječke trobojnice kao službene zastave Grada Rijeke. Kao rezultat toga danas imamo kompromisno rješenje — okrnjeni riječki grb i zastavu donesenu 1998. godine, za koju dio građana smatra da ne predstavlja izvorna povijesna obilježja grada.
Tijekom 1990-ih vodile su se rasprave oko službenih gradskih simbola, pri čemu su pojedini zagovarali povratak povijesnog riječkog grba i riječke trobojnice kao autentičnih simbola riječkog identiteta.
Promjenom gradske vlasti nakon više od 30 godina političkog kontinuiteta dogodio se i simbolički zaokret. Dolaskom Ive Rinčić prvi put se riječka trobojnica pojavila na obje strane Rječine — što njezini zagovornici ističu kao povijesno važan trenutak za vidljivost riječkog identiteta u gradu.
Odgovarajući na pitanje o povijesnoj riječkoj zastavi koja se posljednjih godina sve češće koristi u javnom prostoru, zamjenik gradonačelnice istaknuo je kako smatra da bi trebalo ponovno razmotriti inicijativu da ona postane službena zastava Grada Rijeke. Podsjetio je da je još kao gradski vijećnik podržao takav prijedlog te smatra da riječka zastava zaslužuje status službenog gradskog simbola. Izvor Grad Rijeka 18.06.2026.
Andrej Plenković premijer Hrvatske na proslavi Dana grada Rijeke pokraj svečane riječke trobojnice, 15.06.2026.
