Erazmo Barčić (1830.Fiume-1913.Fiume) odvjetnik, političar

Erazmo Barčić (Fiume, 09.6.1830 .- Fiume, 06.04.1913)  pravnik, političar, zastupnik u Hrvatskom saboru, riječki patricij. Sin Josipa, gradskog činovnika i patricija, i majke Franke Rumboldt Grgureve. Obitelj Barčić vrlo rano uvrštena je u riječko plemstvo. Iz nje su proizašli mnogi gradski vijećnici, pomorci i kanonici.

Fotograf: Giacomo Luzzatto / Rijeka, oko 1860. g.

Završio je gimnaziju u Rijeci i Pravoslovnu akademiju u Zagrebu, a studirao je u Padovi.

Erazmo Barčić bio je i član Liberalne stranke. Predstavnik plemićke obitelji koja se u 16 stoljeću doselila iz Bakra u Rijeku. U Rijeci je vladala politička klima sasvim suprotna Barčićevom intimnom političkom habitusu a kako je želio sudlovati u politici, bio je izrazito nestabilna figura, mijenjao je stranke i pristaše skladno tom tko mu je smetao.

Što se tiče odnosa Hrvata i Fiumana tj. autonomaša. Bilo je tu svega s obje strane. No treba reći da hrvatski pokret u Rijeci (Fiume) nije toliko bio jak , odnosno nacionalna svijest za za razliku od autonomaškog koji je bio na svojem vrhuncu i osvajao gradsku vlast.

1875. U Ugarskoj je utemeljena Liberalna stranka. Moćna državna stranka protiv koje su se riječki autonomaši borili. Mađarski liberali u Rijeci smatrali su da time dobiti podršku ako podrže suv.mađ.države nad riječkom autonomijom. Član Riječki liberala bio je i sam Erazmo Barač kasnije predvodnik riječkih Hrvata. Erazmo je bio i najveći protivnik vođe autonomaša Michela Maylandera iako ga je podržavao u početku sve dok nije postao gradonačelnik. Obojica su bili odvjetnici.

Napisao je programski pamflet “La voce di un patriota”. No, sasvim drugačije interpretacije autonomaštva je imao za razliku od riječkih autonomaša. Politički tekst, na talijanskom koji je objavio u studenom 1860. godine, a koji je bio odgovor na autonomaško izdanje brošure Voti e bisogni di Fiume, odnosno Želje i potrebe Rijeke.

Erazma Barčića mnogi smatraju uglednim Riječaninom koji se zalagao za hrvatsvo grada. Nije ih bilo tada puno. No treba reći da u tom pogledu “borba” za hrvatsku Rijeku nije bila kakvu danas zamišljamo. Tada se zalagalo za slavensku/ jugoslavensku ideju.
Inače mama mu je bila Fiumanka a otac sa Sušaka pa je očito odabrao očevu stranu.

12. studenoga 1865. prvi puta postaje saborskim zastupnikom zajedno sa Starčevićem, Accurtijem i Vakanovićem. Budući da su ga te godine birali istodobno u dva kotara (Bribir i Vrbovsko), pridržao je zastupnički mandat bribirskoga kotara. U studenom 1866. Sabor ga još, uz ugledne Bakrane A. Ćepulića i V. Urpanija, izabire u peticionalni i pravosudni odbor.
U Saboru je inače najviše zastupao grad Bakar (1892.-1897, 1901.-1906, 1906.-1907, 1908. i 1912.)

Dr. Ante Starčević s prvim zastupnicima stranke prava Erazmom Barčićem, Mirkom Arkutijem i Vjenceslavom Urpanijem 1868.

Iz obiteljskog album Dr. Fran Pilepića napravljen između 1860. – 1890.

Iz obiteljskog album Dr. Fran Pilepića napravljen između 1860. – 1890.

Godine 1905. sudjelovao je u potpisivanju Riječke rezolucije. Kao najstariji zastupnik u Saboru 1906. godine bio je njegov privremeni predsjednik.

Odvjetnički žig Erazma Barčića. Potpisivao se kao Erasmo a ne Erazmo.

Treba reći da za vrijeme mađarske vladavine niste mogli imati ime u obliku koji ste željeli nego kako su vlasti odredile. Prezimena valjda nisu mogli dirati jer bi bio kaos, ali imena da.
Dakle u Rijeci su mogla biti imena napisana u talijanskom i mađarskom obliku, ali ne i na hrvatskom.

To znaju mnogi ljudi koji su živjeli u ovim krajevima. Ako ste se zvali na primjer Ivan u papirima je pisalo Giovanni.

Recimo pomorski godišnjaci u Rijeci su štampani paralelno na mađarskom i talijanskom jeziku, ali ne i hrvatskom.

Stoga je najvjerojatnije  da je na službenom pečatu trebalo biti ime kao u službenim papirima i da to nije bio Erazmov slobodan izbor.

POGREB I GROBNICA

Pogreb Erazma Barčića zapamćen je kao jedan od najvećih u povijesti grada. Oglasilo se Patricijsko zvono s gradskog tornja, i pogrebna povorka, praćena tisućama sugrađana, krenula je prema grobnici obitelji Zangerle na Kozali. Glavna povorka u svečanim tamnim odijelima. Svaka osoba imala crni visoki šešir, cilindar, koji se koristio  u najsvečanijim prilikama, uključujući vjenčanja i sprovode. Cilindar se povezivao i višim gradskim staležom.

Vijest o smrti velikoga riječkog političara odjeknula je ne samo u Rijeci nego i čitavoj Hrvatskoj. 0 tome svjedoče nebrojeni telegrami sućuti objavljeni u dnevnome tisku, upućeni pokojnikovoj supruzi i Narodnoj čitaonici u Rijeci, kao i nekrolozi u hrvatskoj periodici (Crvena Hrvatska, Hrvatski pokret, Male novine, Narodni list; Obzor; Samouprava, Srbobranf Vienac, Riečki novi list), U njegovu počast riječki su Hrvati, proglasili veliku narodnu žalost i organizirali sastanak u redakciji Supilovog Riečkog novog lista na kojem je da se pogreb obavi na trošak riječkih Hrvata, da se unajme pogrebna kola prvoga razreda, da se na odar položi poseban vijenac, da se tiskaju smrtovnice, da se izda posebno izdanje Riečkog novog lista, te da se kiparu Cindriću povjeri odljev Barčićeve posmrtne maske. Odbor za sahranu sačinjavali su dr. B. Medanić, D. Vilhar, A. Bonetić, M. Kremsir, M. Novaković, dr. M. Rosić, dr. V. Mikuličić i dr. D. Bakarčić mlađi.

Sprovod je održan u utorak 8. travnja, u 11:00 . Bio je uistinu veličanstven. Nikada još nisu brodovi bili tako puni putnika koji su iz raznih krajeva pristizali na posljednji ispraćaj. Njima se pridružilo i nekoliko tisuća Riječana. Ljudi je bilo toliko da su gužvu morali sprečavati kordoni gradskoga redarstva. Povorka je krenula od Barčićeve kuće na Korzu (br. 6), nakon što se oglasilo patricijsko zvono s gradskoga tornja. Od poznatijih su ljudi pogrebu prisustvovali dr. Medaković, dr. Nikolić-Podrinski, dr. Badaj, dr. B. Mažuranić, dr. D. Popović, V. Spinčić, S. Pribičević, dr. Lorković, dr. Poščić, dr. E. Lukinić, B. Budisavljević, dr. J. Smodlaka, C. Akačić i drugi. Nad lijesom su prigodne govore održali dr. A. Bonetić (uime riječkih Hrvata), B. Mažuranić, S. Pribičević i V. Mikuličić, kao predsjednik kluba Mladost. Nakon toga posmrtni ostaci pokojnikovi položeni su grobnicu obitelji Zàngerle na Kozali.

Dom i sviet povodom smrti Erazma Barčića, 15.travanj1913.

Posjetili smo i njegovu grobnicu gdje možemo dobit mnogo informacija.

Posmrtni ostaci su mu smješteni u grobnici Zangerle. Blizu je glavnog ulaza na groblje.