Ubojstvo Nenada Vižina u mnogome je utjecalo na odrastanje jedne, pa i više generacija i izrast će u riječki bunt. 
Na Kontu bježeći pred milicijom, Nenad Vižin pobjegao je na kat, sakrio se u sobu. Milicija je upala unutra i tukla ga, bježeći na hodnik misteriozno je “skočio” kroz zatvoreni prozor.
Nenad Vižin rođen je 1956. godine u Rijeci. Završio je Pomorsku školu u Bakru, a iako je počeo studirati, nikada nije dogurao do diplome. Posljednjeg riječkog hipija, bezazlenog “frika” koji se Kontom, popularnim okupljalištem riječke mladeži, šetao bos, znali su gotovo svi u gradu i nikome nije smetao, osim tadašnjim komunističkim institucijama, u čiji se kalup uzornog omladinca takva osoba nije mogla nikako uklopiti, pa im je uvijek bio na piku, uvijek na meti neke vrste represije Mršavi individualac s dugom kosom i hipijevskom odjećom u doba punka i novog vala već je bio anakrona pojava.
Nenad Vižin dao je 1980. intervju za popularni omladinski časopis Val.
Nasilna smrt Nenada Vižina bila je katalizator jedinstvenog fenomena u povijesti bivše Jugoslavije: 300 građana Rijeke potpisalo je peticiju kojom zahtijevaju od policije i komunističke partije da preuzmu odgovornost. Potpisnici su bili optuženi i sudski gonjeni. Iako su sami događaji oko te smrti i danas nerazjašnjeni, ona je obilježila cijelu jednu riječku generaciju i još uvijek je dio gradske legende. Mehanizam straha kao integralni dio političkih sustava, kao i jedinstvenu umjetničku pobunu do koje je došlo u Rijeci 1980-ih kao reakcije na strah i bespomoćnost.
Dogodilo se na današnji dan:
03.06.1981. Riječki hipi Nenad Vižin bježeći pred milicijom, nastradao je u dvorištu hotela Kontinental. Preminuo je tri dana kasnije u bolnici od zadobivenih ozljeda, od pada s 2 kata kroz zatvoreni prozor. Sprovod je postao neka vrsta tihog bunta mladih u Rijeci.
2009. produkcija filma Fade in postavila je spomen pločicu u dvorište gdje je pao Neno. Citat na ploči je iz njegovih dnevnika.
Ekskluzivno imamo i skenove dokumenata presude sa suda. Misteriozna je i njegova smrt u bolnici.
Ekskluzivno dokumenti sa suda
Prema dostupnim informacijama 4 milicajaca nasrnuli su na jednog mladića.
Maletić Savo
Stjepanović Savo
Ivaniš Đuro
Pjetlović Jovo
-svi milicioneri OSUP Rijeka oslobođeni su krivnje.
Pokopan je na Kozali , čuvari reda sa psima nadzirali cijeli događaj jer je duga povorka krenula s Konta sve do groblja. Njegovi ostaci su kasnije premješteni u zajedničku grobnicu .
Na dan pokopa organizirana je protestna povorka, časopis Val objavljuje naslovnicu kojom se implicira krivnja milicajaca, potpisuje se peticija kojom se traži istraga. O Vižinu se pišu i pjesme – Let 3 mu posvećuje “Bosu nogu”, Atomsko sklonište “Mrtvu rijeku”, Mrtvi kanal nikad objavljenu “Čovjek nije ptica”. Sistem je reagirao represijom. Uslijedila su ispitivanja, prijetnje izbacivanjem s fakulteta i prokazivanja. U želji da si ne ugroze karijeru, mnogi su odustali i prepustili slučaj zaboravu.
2012. snimljen je dokumentarac “Bosonoga ” redateljice Morane Komljenović koji se bavi upravo ovom temom nasilne smrti mladića i straha kao integralni dio političkih sustava, kao i jedinstvenu umjetničku pobunu do koje je došlo u Rijeci 1980-ih kao reakcije na strah i bespomoćnost.
BOSANOGA (SASVIM SLUČAJNA SMRT)
Morana Komljenović
Njegova priča je, na neki ludi način, obilježila i moj život. Dobila sam ju u naslijeđe. (Kao i prostor na kojemu sam odrastala. Kont.)
Imala sam 5 godina kad je stradao. Nisam za njega čula sve do svoje (skoro) tridesete. Ipak, zaronila sam u povijest, u njegovu sudbinu i u sudbine mnogih, s njim povezanih ljudi.
Istraživala sam godinama. Govorili su mi da nema smisla. Da je istina mnogo. Da nije onako kako mislim. Možda i nije bilo, ali jedno je bilo neupitno – dnevnici koje mi je njegova majka povjerila govorili su mi o mladiću koji nikako nije zaslužio kraj kakav je dobio.
Nakon 7 godina svega i svačega, u zimu 2011. godine, imali smo film.
BOSANOGA (SASVIM SLUČAJNA SMRT)
Hrvatska
2011, 74′, boja, video
REŽIJA:
Morana Komljenović
FOTOGRAFIJA:
Iva Kraljević
MONTAŽA:
Iva Kraljević
GLAZBA:
Vlado Simčić – Vava
glas Zoran Prodanović Prlja
PRODUCENT:
Morana Komljenović
PRODUKCIJA:
Fade In
Morana Komljenović
Morana Komljenović rođena je u Hrvatskoj 1976. godine. Nakon aktivističkog angažmana u raznim civilnim inicijativama u Hrvatskoj i na širem balkanskom području snimila je eksperimentalni dokumentarni video ‘Gola duša’ s kojim je predstavljala Hrvatsku na Sundanceu 2001. u kategoriji Generation Y. Snimila je nekoliko kratkih dokumentarnih filmova, uključujući ‘Grand hotel Goli otok’, ‘Put mojeg djetinjstva’ i ‘Djeca krijesnice’.
Evo jedna naša kratka analiza svega što znamo.
Dokumentarac koji bi slobodno mogao biti prikazan i na našoj nacionalnoj televiziji. Govori o sistemu koji nije trpio različitost, o represivnom državnom aparatu iz ne tako davnog komunističkog razdoblja.
Nenad je bio u nekom svojem slobodnom svijetu, previše preslobodnom u tadašnjem zatvorenom društvu koji nije prihvaćao drugačija razmišljanja na život. Tako je Nenad samo zbog svoje duge kose bio maltretiran. Zbog načina odijevanja također zlostavljan . Bio je vrlo hrabar, jer kako objasniti činjenicu da je rekao NE obaveznom služenju vojske jer Nenad nije volio rat, nije volio pravila koja nemaju smisla. Živio je moto “Pusti me da živim svoj život” . Zašto ne bi hodao bos ako mu se tako hoda? To je njegov problem. Zašto bi radio ako neće ? Jednostavno nije se uklapao u idealnu komunističku omladinu , njegovo neprihvatljivo ponašanje državne organe reda toliko je razljutilo da ih je natjerao da ga pošalju u kaznionicu Lepoglava na prisilno mijenjanje svojeg ponašanja. Nakon povratka iz zatvora, Nenad naravno ostaje isti i dalje u svojem stilu hoda bos Korzom, bez majice, fura svoj stil zbog kojeg je tadašnju riječku miliciju, tajne agente i ostale milicijske špijune nabacio na sebe. Ispred kuće motala mu se je milicija u civilu i službenoj odjeći , prateći svaki njegov korak i razmišljajući kako da ga uklone iz društva.
Kakvo je bilo tadašnje doba, savršeno otkriva test kojeg su riječki novinari napravili. Naime oni su poslali jedan “običan” telegram u Švedsku u kojem su napisali “Pozdrav iz mračne i zatvorene, nedemokratske Jugoslavije šalje vam ekipa iz Rijeke” u takvom stilu su bili nešto napisali. Nakon slanja nije prošlo ni pola sata u redakciju je nahrupilo mnoštvo organa reda okrenuvši ju naglavačke.
Tek toliko da se zna koliko se je tadašnji život bio strogo kontroliran i kažnjavao sve one koji su drugačije mislili, koji nisi htjeli biti dio jednoumlja.
Nenada je ispred Konta stalno maltretirala milicija i na njemu trenirala strogoću, možda su ga baš tog kobnog dana kad je letio kroz prozor hotela Kontinental htjeli namjerno isprovocirat. Jedan od milicajaca koji je sudjelovao u tome nije želio ni nakon 30 godina ništa reći, da je barem rekao bačen nije bio sigurno od strane nas, no ni to nije rekao.
Odmah se javio bunt mladih jer ako je Nenad moga biti samo tako odstranjen, drugi put tako može biti netko od njih. Udruga nekakvih partizana koja je imala prostorije blizu Konta pridružila im se i dignula svoj glas za pravdu i kažnjavanje odgovornih za Nenadovu smrt jer oni se nisu borili i ginuli da bi živjeli u takvoj državi. No ubrzo se je to sve brzo slegnulo pod prijetnjama i maltretiranjima iako je cijeli grad brujio o tome da je Nenad ubijen od strane milicije.
Nenad je završio u bolnici , navodno mu je uskraćena njega, te je umro nakon 3 dana. Dok je ležao još živ na krevetu prikopčan na aparate rekao je rodbini da se nije bacio kroz prozor da on voli život! Mladi koji su okupljali ispred Konta nakon njegove smrti pokrenuli su peticiju kojom se tražilo da se provede istraga u SUP-u, što je jedinstven slučaj u povijesti bivše Jugoslavije. Taj dokument sakriven je na jednom tavanu i pronađen je baš samo za ovaj film. Neki ljudi su izbrisani s tog dugačkog popisa navodno su se prestrašili i odustali od bilo kakve potpore, čitaj usrali su se a neki među njima su bili i drukeri koji su sve njihove planove otkucavali miliciji. Najgore je takve “osobe” šljam izdajnički imati pokraj sebe.
Pokopan je na Kozali , među mnoštvom Riječana dok su čuvari reda sa psima nadzirali cijeli događaj jer je duga povorka krenula s Konta sve do groblja. Njegovi ostaci su kasnije premješteni u zajedničku grobnicu .
Što reći više nego Nenad je bio drugačiji od ostalih. Povijest se ponavlja ali nikad u istim oblicima.
Hvala sponzorima koji su financirali ovaj projekt jer teško da bi se isto nešto napravilo.
Film u produkciji Fade Ina traje 74 minute, a novčano su ga pomogli Grad Rijeka i Audiovizualni centar s ukupno 160 tisuća kuna.
