Rijeka ima razbacane komadiće svoje povijesti diljem ovog dijela Europe. Ponajviše od Italije, Austrije do Mađarske.
Jedan takav zanimljiv papirić povijesti čuva se u Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti. Riječ o vrijednom dokumentu osnutka veslačkog kluba lokalpatriotskog imena “Liburnia” iz 1906.
Ono što on pokazuje je kako je Rijeka, odnosno Fiume disala kad su u pitanju romansko-slavenski odnosi. Rijeka je za vrijeme Mađara bila izrazito romaniziran grad. Talijanski jezik govorio se stoljećima. Gotovo da ne možemo naći “osobu” koja nije bila naklonjena talijanskoj kulturi bio on Hrvat, Srbin, Slovenac, Mađar. Taj riječki način života pretvorio se u vlastiti riječki govor “fiumanstvo”. Tako je i dočekala raspad nekoć velike Austro Ugarske, gdje su Riječani zahtijevali da se Rijeka pripoji Italiji ali taj san pretvorio se u noćnu moru, fašizam totalitarnu tamnicu, nakon njega uslijedio je još jedan totalitarni režim komunizam, koji se krvavo i nasilno obračunao sa romanskim autohtonim stanovništvom i trajno ih izbrisao iz memorije grada, a slavenska rasa prvi put je postala dominantna.
Da ne duljimo, nakon potrebnog kraćeg uvoda prelazimo na statut veslačkog kluba Liburnia gdje se izričito kaže da je službeni jezik talijanski. Ne zaboravimo da značajan doprinos iredentizmu tada dolazi iz sportskih udruga, poput “Società nautica Eneo” (Nautičko Društvo Eneo), osnovana 29. svibnja 1892., ali prije svega iz “Club Alpino Fiumano” – “CAF” koje je osnovano 12. Siječnja 1885. zaslugom inženjera arhitekte Ferdinanda Brodbecka koji je postao i prvi predsjednik. Među najjačim i najupornijim animatorima društva su bili Egisto Rossi i predsjednici društva Carlo Alessandro Conighi i Guido Depoli, sve uvjereni iredentisti. Egisto Ross rođeni Riječanin bio je predsjednik Mlade Rijeke, najvažnijeg gradskog iredentističkog udruženja od 1906. do 1908. godine. I takve organizacije bile su snažne u ono doba.
Zanimljivo da u statutu piše da i samo muški spol može biti član veslačkog kluba.
Statuto del Club Canottieri Liburnia in Fiume
STATUT
Veslačkog kluba „Liburnia“ u Rijeci
Članak 1.
Društvo nosi naziv „Veslački klub Liburnia“ i ima sjedište u Rijeci.
Znak društva je nebesko plava boja na bijelom polju, s lijeve strane zvijezda sa šest krakova.
Službeni jezik kluba je talijanski.
Članak 2.
Svrha društva je bavljenje sportom veslanja i jedrenja, eventualno i motornom plovidbom, uz isključenje bilo kakvog političkog karaktera.
Članovi koji unutar ili izvan kluba sudjeluju u političkoj ili vjerskoj agitaciji usmjerenoj protiv sloge u klubu, ili se ponašaju nedolično na način da izazivaju prosvjede drugih članova, bit će isključeni jednostavnom odlukom Uprave. Protiv takve odluke nije dopuštena žalba.
Članak 3.
Društvo se sastoji od članova osnivača, aktivnih, neaktivnih i počasnih.
Članak 4.
Svaka osoba muškog spola, besprijekornog ponašanja, može biti primljena kao aktivni član.
Statut Veslačkog kluba Liburnia u Rijeci iz 1906. godine
Statuti sportskih društava predstavljaju temeljne dokumente za proučavanje i razumijevanje društveno-sportske fizionomije organiziranog bavljenja sportom. Nažalost, većina statuta iz bliže i daljnje prošlosti sačuvana je u rukopisnom obliku ili, u najboljem slučaju, kao strojopisne kopije, zbog čega su podložniji nestajanju u odnosu na tiskane dokumente.
Upravo zato svaki tiskani statut nekog sportskog društva ima posebnu povijesnu vrijednost.
U ovom tekstu riječ je o statutu Veslačkog kluba Liburnia u Rijeci iz 1906. godine. Dokument je pisan na talijanskom jeziku, koji je u to vrijeme bio najrašireniji u Rijeci. Grad je tada imao specifičan političko-administrativni status – bio je kao corpus separatum privremeno izravno priključen Ugarskoj.
Izvorni naslov statuta glasi: Statuto del Club Canottieri Liburnia in Fiume. Riječ je o knjižici formata oktava s ukupno deset stranica, tiskanoj 1906. godine u tiskari tadašnjih riječkih novina La Voce del Popolo.
Mađarska bibliografkinja Klara Zolnai u svom djelu A Magyarországi olasz nyomtatványok (1699–1918) – Bibliografia della letteratura italiana d’Ungheria (Budimpešta, 1932.) navodi ovaj statut na stranici 78 pod brojem 722. Prema dostupnim podacima, jedini sačuvani primjerak danas se nalazi u Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti, pod signaturom 189.073.
Zanimljivo je da statut iz 1906. nije prvi takve vrste. Naime, ista autorica bilježi i stariji statut iz 1903. godine pod nazivom Statuto della Società canottieri fiumani in Fiume (Statut Društva riječkih veslača). Taj dokument imao je 21 stranicu i također je bio tiskan u tiskari La Voce del Popolo.
Nažalost, taj raniji statut nije sačuvan, a mala je vjerojatnost da će se pronaći. Oba statuta Zolnai je pronašla u obiteljskoj biblioteci riječkog knjižara Hromatke, koja je u međuvremenu nestala.
Na temelju ovih podataka može se zaključiti da je u Rijeci već 1903. godine djelovao veslački klub, koji je kasnije proširio svoj naziv u Liburnia.
Statut Veslačkog kluba Liburnia iz 1906. godine sastoji se od 26 paragrafa. Nije podijeljen u poglavlja, već se paragrafi nižu jedan za drugim. Već iz prvog paragrafa vidljivo je da je klub bio organiziran kao društvo, što jasno odražava tadašnji način organizacije sportskih aktivnosti u Rijeci.
Korištena literatura :
Mario Glogović -Statut veslačkog kluba Liburnia 1906.
