RIJEKA – Dok se posljednjih godina sve više govori o problemima masovnog turizma u europskim gradovima, zanimljivo je promatrati poziciju Rijeka. Grad koji nikada nije postao klasična turistička destinacija poput Dubrovnik ili Split danas možda upravo zbog toga ima priliku razviti drugačiji, autentičniji model razvoja.
Mnogi koji nakon dugo vremena posjete Ljubljana ili Trieste primijete istu stvar — uređenost, jasnoću identiteta i osjećaj da gradovi znaju što žele biti. Ljubljana je još devedesetih bila uredan i živ grad, ali je od sredine 2000-ih krenula u ozbiljno “poliranje” centra: obnova fasada, uređenje javnih prostora, šetnica, gastronomije i vizualnog identiteta. Danas djeluje kao prava srednjoeuropska prijestolnica, privlačna turistima, ali i dalje dovoljno ugodna za svoje stanovnike.
S druge strane, mnogi europski gradovi danas osjećaju posljedice pretjerane podređenosti turizmu i društvenim mrežama. Kafići, trgovine i javni prostori sve više izgledaju isto — sterilno, “instagramično” i bez lokalnog karaktera. Upravo zato sve više raste želja za autentičnim iskustvima i gradovima koji nisu pretvoreni u kulise za jednodnevne turiste.
Tu bi Rijeka mogla pronaći svoju priliku.
Grad s pričom kakvu nema gotovo nitko u Europi
Rijeka ima nevjerojatno bogatu i slojevitu povijest koju rijetko koji grad ove veličine posjeduje. Austro-Ugarska, mađarsko razdoblje, talijanski utjecaj, D’Annunzijeva epizoda, fašizam, Jugoslavija, industrijski razvoj, radnička kultura i mediteranski mentalitet — sve se to ovdje isprepliće na nekoliko kilometara prostora.
Takva “fiumanska” specifičnost mogla bi biti temelj snažnog europskog city branda. Dok bi mnogi srednjoeuropski gradovi od takve priče napravili ozbiljan turistički proizvod, Rijeka svoj identitet često uzima zdravo za gotovo.
A uz povijest dolazi i prirodni položaj kakav malo koji grad ima:
more i otoci,
planine udaljene pola sata,
guste šume Gorskog kotara,
blizina Venice, Vienna, Budapest i Ljubljana,
spoj Mediterana i Mitteleurope.
To nije potencijal za klasični masovni turizam, nego za nešto sofisticiranije: kulturni, povijesni, event i lifestyle turizam.
Problem povezanosti i nedostatka velikih događaja
No, postoji i druga strana priče. Kritičari riječkog turističkog potencijala upozoravaju da grad objektivno nema monumentalnost ni razgledničku atraktivnost nekih drugih jadranskih destinacija. Uz to, prometna povezanost prema zapadu i dalje je veliki problem.
Trieste je upravo zbog bolje povezanosti sa srednjom Europom u velikoj prednosti. Rijeka tijekom ljeta ima veliku fluktuaciju ljudi i golemo tržište u neposrednoj blizini, ali ostatak godine grad često djeluje prometno i turistički izolirano.
Trst neuređeni, 60-70 tih i danas.
Zato dio ljudi smatra da bi se Rijeka trebala fokusirati na ono u čemu realno može biti jaka:
međunarodne festivale,
sportske događaje,
open-air koncerte,
kulturne manifestacije,
kongrese i poslovna događanja.
Otvorene lokacije poput luke, Delte ili riječke rive imaju potencijal za događaje europske razine, ali grad posljednjih desetljeća gotovo da nije imao manifestaciju koja bi snažnije odjeknula izvan Hrvatske, osim otvaranja projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.
Rijeka ne treba kopirati SVAKOGA
Možda najveća pogreška bila bi pokušati pretvoriti Rijeka u još jednu generičku turističku kulisu Mediterana. Grad nema smisla kopirati modele Barcelona, Venice ili Dubrovnik, koji se danas bore s posljedicama prekomjernog turizma koji negativno utječe na život stanovnika.
Rijeka bi prije svega trebala:
urediti širi centar grada,
obnoviti fasade i javne prostore,
naglasiti svoju austrougarsku i industrijsku arhitekturu,
razviti kvalitetnu gastronomsku i kulturnu scenu,
ojačati veze s Trieste i Ljubljana,
te stvoriti identitet modernog srednjoeuropskog mediteranskog grada.
Turizam tada ne bi bio cilj sam po sebi, nego alat za podizanje kvalitete grada za njegove stanovnike.
Jer najveći potencijal Rijeke možda nije u tome da postane “nova turistička meka”, nego da postane grad u kojem će ljudi ponovno osjećati ponos, identitet i kvalitetu života — a turisti će to prepoznati sami kao što su sami prepoznali Zadar ili Split.
RIJEČKA GASTRONOMIJA
Mađari su donijeli papriku i način prženja mesa na svinjskoj masti (…), Česi – čitav niz knedla i okruglica (…), Poljaci – kiselo vrhnje, kisele krastavce i gljive. Talijani su među carsko-kraljevskim podanicima popularizirali tjesteninu, rižu (rižoto) i sladoled, a južni Slaveni pečenje mesa na roštilju, običaj poreuzet od Turaka. Kad tome pridodamo bečku kuhinju sa savršenom pripremom teletine, štrudlom i Sacher tortom, konačno dobivamo potpunu sliku ovoga raja“.
Rijeka je danas mix slavenskih kultura od Srba do Albanaca (narod indoeuropskoga tračko-ilirskoga podrijetla). Sami se nazivaju Shqiptar (od toga Šćipetar, Šiptar) i odhranili su svojim pekarskim proizvodima brojne riječke generacije.
Da je hrabrosti i kreativnosti pa okrenuti cijelu gastronomsku priču kroz dobru i agresivnu kampanju tipa:
– riječki burek
– riječki čevapčići
– riječka baklava
moglo izgraditi identitet na autohtonoj i tradicionalnoj kuhinji. u Trstu su napravili medjunarodni brend od austrougarske kuhinje
Niška inicijativa boravila je u Ljubljani 7 dana,evo što su zanimljivo zabilježili:
