Slavenski jezik je u 19 stoljeću i početkom 20 st., u Rijeci bio samo jedan od jezika koji se koristio. Riječka ljekarna Skodnik u današnjoj Laginjinoj ulici (Chipoteka)
Slaveni su danas jedna od najbrojnijih etničkih i jezičnih skupina naroda u Europi.
Slavene danas čine Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Makedonci, Bugari, Bjelorusi, Ukrajinci, Rusi, Česi, Slovaci, Lužički Srbi, Poljaci, ostatci baltičko-slavenskih Pomorjana – Kašubi i Slovinci. No i drugim zemljama oko tih zemalja čine znatnu većinu.
Kako stoji Rijeka po tom pitanju ? Kome pripada ? Morat ćemo se naravno vratiti daleko u povijest.
Danas poznata jedriličarska regata nosi naziv Fiumanka, što znači Riječanka, nosi ime po slaveniziranom (kroatiniziranom) nazivu. Popularni riječki portal nosi naziv Fiuman.
Slaveni kroz povijest u Rijeci
U najstarijem je latinski pisanome dokumentu ime grada Rijeke – Rika , a dr. A. Rački, u publikaciji Povijest grada Sušaka, ističe da je Franjo Glavinić, kroničar Rijeke iz 17. stoljeća, u svojemu djelu Cvit svetih naveo Rika svetoga Vida, ka u prošaste vike Tarsia zvaše se. Sam Glavinić u svojoj radnji Historia Tersattana naglašava kako su stanovnici Rijeke Slaveni, koji se, osim svojim jezikom, služe i talijanskim zbog toga što imaju trgovinske veze s Italijom. Kobler nadalje na str 184. svoje monografije iznosi podatke o gradskim vijećnicima. Od njih 39 iz druge polovice 15. stoljeća, 19 je imena slavenskih, 5 talijanskih i 15 raznih drugih nacionalnosti, a svi su tadašnji kanonici hrvatskih prezimena. Kasnije, primjerice 1855. godine u Rijeci, od 30 je članova Trgovinsko-industrijske komore Hrvata 13, Talijana 9, Slovenaca 4 i Nijemaca 4, a mnogo govori i pitanje Ferda Hauttmana 1953. godine: Tko je mogao znatnim sredstvima pomoći svojem feudalcu kao Riječanin Kvirin Antolić u 14. stoljeću i Matija Donadović u 15. stoljeću, nego onaj tko je u Rijeci imao drukčije mjesto od običnoga podanika.
A da i ne govorimo o riječkim lokalitetima – kroz sva se vremena za riječki Stari grad zadržao toponim Gomila, oduvijek je i na najstarijim kartama vrlo jasno ime rijeke na kojoj naš Grad leži i po kojoj je grad Rijeka dobio ime – Recina i Rika, a što ćemo s Mlakom, Zagradom, Brajdom, Žabicom, Podmurvicama, Brašćinama, tu su bile srednjovjekovne bratovštine Lešnjak (potok ki j tekal čez lehi niz stran… poslije je zazidan, preko njega ide ulica Žrtava fašizma). O Rijeci je u prošlome stoljeću lijepo i nadahnuto pisala poznata povjesničarka prof. Vanda Ekl. No, nemjerljiv je prinos iščitavanju Rijeke dala i nova stanovnica Rijeke, tada mlada znanstvenica Radmila Matejčić pa iščitavajmo naš Grad njezinim očima kada nas je već darovala i takvom mogućnošću.”
Novinarsko huškanje na mržnju. Otvorena mržnja Hrvata prema Talijanima s one strane Rječine. Napomena Rijeka je tada bila najveća luka Mađara i ova novina se sigurno nije tiskala u Rijeci. Velebna građevina Teatro Fenice otvorena je 1914. godine i mogla je primiti 2000 gledatelja. Tada je izbio i Prvi svjetski rat (1914,-1918.) nakon koje Austro-Ugarska monarhija raspala.
*Ilustrovani list prve su hrvatske ilustrirane novine koje sustavno objavljuju fotoreportaže. Novine su izlazile subotom, na 24 stranice, od 3. siječnja 1914. do 28. prosinca 1918., kada mijenjaju naslov u Osvit. Moramo istaknut da je ovo odraz očite borbe dominacije čiji je grad.
Ovako su komunisti 1943. govorili o Riječanima.
30.07.1943. Članovi aktiva KPH Ivan Žigić i Ruža Bukvić – Ranka, o situaciji u Rijeci pišu Okružnom komitetu za Hrvatsko primorje:
“…Jer moramo imati na umu da Fiumani, premda su porijeklom Slaveni, ne osjećaju to svoje porijeklo. Oni će možda priznati da Rijeka geografski pripada Jugoslaviji, kada bi mu se tumačil njegovo Slavensko porijeklo, možda se nebi bunio, ali bi ostao kod svog mišljenja da on nije nikakva narodnost nego Fiuman. Takav je ovdje mentalitet i to moramo uočiti. Oni se osjećaju mnogo bliže Talijanima nego Slavenima, jer rijetko koji od njih zna govoriti hrvatski jezik …”
Izvor: Antun Giron – Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, str. 133/526
Samo 2 godine kasnije, komunistička, državna vlast, 1945. je političkim naredbama očistila grad ubojstvima i potjerivanjem, konfiscirala imovinu bez suđenja, te iz izrazito “talijanskog” grada (fašizam je tada vladao) pretvorila u izrazito slaveniziran grad. Iz jednog totalitarizma ušla u drugi, komunizam. Grad je dobio novo slavenizirano ime Rijeka, nastanivši ih radnicima iz cijele Jugoslavije. Treba reći da su se i Talijani loše odnosili prema Slavenima dok je Rijeka bila pod fašizmom. Talijanski nacionalisti i dan danas znaju Slavene nazivat Schiavi (robovi).
Kako je u Rijeci 1953. godine ukinuta dvojezičnost ?
Tršćanska kriza
Mogući povratak Trsta Italiji je imao kao kontraefekt pogranične tenzije između dviju zemalja, do te mjere da je tadašnja Jugoslavija poslala svoje kopnene jedinice blizu granice,kao s druge strane i Italija.
Situacija je neizbježno provocirala niz udaraca prvenstveno prema talijanskoj manjini u tadašnjoj Jugoslaviji: nova i prisilna mijenjanja osobnih imena i prezimena,prijetnje svakakvih vrsta, nametnuta napuštanja vlastitih domova i ukidanja dvojezičnih natpisa ulica.
Autohtona talijanska zajednica je na taj način postala „neželjeni“ i „vanjski“ element u vlastitom gradu, nacionalni korpus kojem nije trebalo davati previše povjerenja, ili unekim slučajevima smatrani „narodnim neprijateljima“.
„Tršćanskom krizom raspramsale su se nacionalističke strasti kod nekih Hrvata, Slovenaca i Srba. Poslije par narodnih skupova održanih 9. i 10. listopada, par tisuća prosvjednika su, potpomognuti anti-talijanskim sloganima, počeli „marš“ uništenja diljem ulicama grada: mete tog marša su bili uglavnom dvojezični natpisi trgovina, obrta, restorana i škola. Nisu bile pošteđene niti današnja Zajednica Talijana i Talijanska Unija. U tvornici Torpedo, netko je čak išao korak dalje te oštetio strojeve zbog jednostavnog razloga jer su imali – talijanske natpise i bili talijanske proizvodnje“.
Pisac i planinar Mario Schiavato, se pokušao suprotstaviti tom valu nasilja.
-„U tom razdoblju imao sam strah samo zato što sam bio Talijan – kaže – Radili smo u tiskari i često sam ostajao van kuće do kasnih sati kako bi tiskao novine.Čim sam završavao s poslom u tiskari, koja se nalazila kraj Teatra Fenice (zgrada srpskog konzulata op.a.), odlazio sam direktno doma. U to vrijeme nije bilo noænih linija buseva pa sam morao pješke hodati do mog stana na Kantridi.U kasnu večer 9. listopada 1953 dogodilo se da sam hodao u blizini restorana Beli Kamik – Sasso Bianco. Imao je tada veliki natpis na talijanskom jeziku. Susreo sam grupu osoba koje su štapovima i željeznim šipkama pokušavali skinuti natpis na talijanskom jeziku.
Vidjevši me, čak su bili toliko „pristojni“ da me pozovu da im se pridružim u toj akciji. U tom sam trenutku bio doslovce kao skamenjen pred tom scenom, koja se u mojim očima činila groteskna i na limitu apsurda. Nisam znao kako se ponašati. Odlučio sam da je najbolje šutjeti, s obzirom da nisam baš najbolje vladao hrvatskim jezikom, i nastaviti vlastitim putem. No, vidjevši ih kako su se uporno borili protiv tog dvojezičnog natpisa, došlo mi je prirodno da reagiram i zavičem na talijanskom jeziku: „Ma cosa state facendo brutto branco di ignoranti!?’ (Koji vrag radite, bando nepismena!?). I u tom trenutku su zastali i pogledali me začuđeno. Prekinuli su vandalsku akciju te su polako počeli hodati prema meni, pokušavši me zaokružiti. Opet je instinkt proradio u meni. Nije bilo druge nego da počinjem bježati i grupa me počela slijediti, oružani željeznim šipkama i štapovima. Srećom da sam u to vrijeme imao dobru fizičku kondiciju pošto sam se često bavio planinarenjem. Još danas pamtim jednog, koji je nosio dugu cijev u ruke, i koji je bio najuporniji od cijele grupe. Potrčao sam do željezničkog kolodvora i sakrio sam se u jednom WC-u, gdje sam ostao do ranih jutarnjih sati. Dolaskom zore i prvih sunčanih zraka, skupio sam hrabrost da izađem. Susreo sam ostale grupe zaokupljene ukidanjem dvojezičnih tabli, ali ovaj put nisam reagirao te sam nastavio svojim putem“ priznaje Mario Schiavato.
U toj politički zavreloj 1953. godini u Rijeci se nalazio i mladi, dvadesetogodišnji ročnik jugoslavenske vojske, koji je kasnije postao slavni hrvatski pisac i intelektualac Predrag Matvejević:
-„Pamtim dobro to razdoblje – odgovara mostarski pisac i akademik – posebice lica ljudi, lica patnje. Lica koja su pričala na talijanskom jeziku. I s druge strane tu su bila druga lica, puna mržnje i osjećaja osvete. Tad sam prvi put shvatio kako u jednom gradu može postojati jaka dualnost, dvije stvarnosti, etničkog i narodnog karaktera. Situacija u Rijeci je bila konstantno u znaku jednog mogućeg „neprijateljskog napada“, od strane Italije. To mi naravno nije spriječilo da upoznam ljepotu tog grada. Naime, od samog početka sam ostao fasciniran arhitekturom Rijeke. Provodio sam vrijeme zamišljajući i uspoređivajući različite zgrade,kuće i stilove građenja u odnosu na ostatak Jugoslavije, te sam neizbježno nailazio sličnosti i s političkom situacijom, toliko različitom“. Drugi svijet.
Slavenstvo danas u razdoru i međusobnoj mržnji
Najnoviji primjer je rat Ukrajinaca i Rusa. Koji su bratski slavenski narodi, ali kao Kain i Abel, kada jedan brat drugoga želi ubiti. S ruske strane to nije sadistička mržnja, već bolna imperijska ljubav.
Hrvati i Srbi su također ne tako davno početkom 20 st. bili ujedinjeni i pokušali širit Slavenstvo (bratstvo i jedinstvo) protiv drugih naroda u težnji da stvore vlastite države. No ubrzo se dogodio 1941 .(Jasenovac) i 1945. (Bleiburg). A definitivni razdor između Hrvata i Srba ostvaren je 1990. kad Srbi nisu htjeli mirnim putem, pustit Hrvate u stvaranju vlastite države.
Zanimljiv fenomen. Hrvati danas kako više nema Talijana i Srba u toliko velikom broju, mržnju traže u regionalnoj pripadnosti. Tako Riječani i Dalmatinci s vremena na vrijeme se ne mogu podnijet te Dalmatinci i Zagrepčani. Ovo karakterizira navijačku subkulturu, koja se onda odražava na cijelo društvo. Država bi trebala takvim stvarima stati na kraj. Svoj grad i kraj se može voljet itekako bez da se mrzi nekoga a pogotovo ne radi lopte i radi nekakve boje nogometnog dresa.
Sa Slavenima dijelimo genetiku i neke slične običaje i neke dijelove pisma i jezika. Zbog prošlosti i zemljopisa istočni Slaveni su dosta kulturološki slični, mi smo se malo nazovimo to odmetnuli zbog utjecaja austrijskih -mađarskih država pod kojima smo bili s jedne strane i Mediterana s druge strane. Kasnije živjeli u istoj državi (sjetimo se himne “Hej Slaveni”). Ali uglavnom zbog mrske juge, danas si ne želimo priznat ili ne želimo tvrditi ni da smo na Balkanu a kamoli da smo Slaveni. No slika društva u stvarnosti je potpuna drugačija. Na kraju hrvatski jezik spada pod slavenski.
DNK Otkrijte vašu etničku pripadnost i podrijetlo
Na stranici My Heritage možete putem vašeg DNK testa otkrit etničku pripadnost. Genetsko testiranje danas je toliko popularno da je riječ o pravome trendu.
Ovako to izgleda kad dobijete rezultate. Slaveni su stavljeni pod Balkance. Na popustu za nekih 39 € možete putem pljuvačke saznati, koliki ste Balkanac i tko vam je u srodstvu. Javite nam rezultate.
Tekst je potaknut fotografijom iz Rijeke koja je dobile preko tisuću lajkova na popularnoj stranici “Squatting Slavs In Tracksuits”, gdje se sprdaju,zezaju sa slavenskim načinom života, njihovom načinu odijevanja, ponašanju , arhitekturi itd.
A true slav . “Celebrated getting out of the hospital with vodka, where they were treated for alcoholism”
Članak će se nadopunjavat novim informacijama.
Ako vam se svidio članak. Molimo donirajte da nastavimo i dalje istraživati nove teme.
